Tugovanje

Mama je došla sa identifikacije i rekla bratu i meni da je identifikovala tatu. Pronađen je u masovnoj grobnici u avgustu 1992. godine. Jedan od 88 ubijenih civila.

Poricanje

Primila sam tu informaciju kao da me se ne dotiče. Imala sam tada 14 godina. Nisam mogla da plačem. Pamtim svoje misli koje naviru i kazuju: Sada bi trebalo da plačeš. Pokušaj da plačeš.

Pokušala sam i jedva pustila nekoliko suza. Na silu.

Ono što je prethodilo toj vijesti danima prije je moj san. Spavali smo u podrumu zgrade, nas sedmero članova familije, poredani po podu, ušuškani u sigurnost zidova jer su još padale granate po gradu. Imala sam osjećaj da sam se probudila u noći i da posmatram tijela oko sebe. Pamtim da sam u sjedećem položaju i da gledam, daidžu, dainicu, rođake, mamu, brata, ali njih ne vidim zapravo. Vidim leševe. I nije me strah tih leševa ni slike koju vidim. Jednostavno je percipiram takvu kakva jeste kao informaciju. Vidim lobanje i tijela. I vraćam se u ležeći položaj i nastavljam spavati. Ustala sam se to jutro s osjećajem da sam spremna da primim informaciju da je moj otac ubijen. Nisam znala kada će doći informacija, ali sam znala da hoće.

Nisam ni tada plakala. San nije bio dovoljan dok ne dobijem opipljiv dokaz. Tako to neuk čovjek radi s intuicijom i snovima. Ignoriše ih i pravi se lud. A zapravo stalno zna.

U ratu se ljudi ne bave psihološkim zdravljem drugih. Ruku na srce i u miru dobro zakažu, ali to nije tema. Tada nisam znala da je nemanje suza poricanje, kao što je i ponašanje poslije sna – neprihvatanje informacije. Rat je već sam po sebi besmislen, posebno iz ugla djeteta. Besmisleno je ubiti nekog jer se drugačije zove i Bogu moli.

Ja nisam bila na dženazi mom ocu i djedu koji je ubijen s njim jer su tada padale granate na gradsko groblje pa je bio rizik biti tamo. Možda bi me to spuštanje tijela u mezar isprovociralo na plač. Sigurna sam da bi.

Ljutnja

Moj plač je došao mjesecima kasnije. Poslije njega je došla ljutnja. Ljutila sam se na sve koji su doveli do rata, na ljude, na komšije, na život, na Boga. Dobacila sam s ljutnjom tako daleko, a ona se meni vraćala kao granata direktno u prsa. Nije nikog pogađala već mene, ni te ljude, ni rat, ni život, ni Boga. Opet, svi su mi bili krivi.

Poslije mjeseci ljutnje počela sam voditi unutrašnje razgovore s Bogom: Zašto se u životu događaju sranja, gubici, mržnje, smrti i zašto ja ne bih mogla imati jedan onako fin život u ljubavi i miru s ljudima koje volim.

Prihvatanje

Ono baš zaprave, stvarno, duboko, plakala sam zbog tih gubitaka godinama kasnije. Najviše kada sam se pomirila sa Bogom u sebi. Kada sam prihvatila neminovno i ono što nisam mogla promijeniti i prihvatila da ja nisam ta koja zna bolje i da su to lekcije koje mogu i hoću da svarim, naučim, prođem, jer drugačije ne može.

Prihvatila sam i da svi ljudi nisu cvijeće i da ima onih koji mrze i ubijaju. Tada mi je u svijest došla misao, jer sam se bavila i ljutnjom i mržnjom prema onima koji su ubili moje, da ja ne mogu da mrzim. Shvatila sam da mržnja mene truje i da od tog posla škodim sebi. Rekla sam sebi: Stvarno su mi ubili oca i dedu kada pristanem biti ona koja mrzi druge jer su Drugi. Oni me to nisu učili. Ja taj metak ispaliti neću. Ne pristajem na mržnju.

I tu se sve promijenilo. Moj odnos prema toj traumi i prihvatanju onog što ne mogu da mijenjam.

Trebalo je nekoliko godina da promijenim svoj odnos prema pokazivanju tuge. Sada nemam problem da zaplačem i javno. Samo i dalje mislim da je život prekratak za previše tugovanja i da taj proces treba brže prolaziti. Lakše je uz nekog nego sam. Lakše je uz podršku.

Transformacija odnosa

Kada izgubimo nekog, tu više nije riječ o roditelju, djetetu, partneru, prijatelju, riječ je o svemu onom što smo polagali u tu osobu. Riječ je o onom u što smo vjerovali kroz tu osobu, o čemu smo sanjali, čemu smo se nadali. Riječ je o nama. Šta je to u nama otišlo s tom osobom.

U jednoj svojoj pjesmi sam napisala: Ne gubi se ono što se voli. I u toj rečenici je stalo ono što sam preradila u sebi i sa sobom. Taj osjećaj zahvalnosti da smo imali ljude koji su naš život činili lijepim, sretnijim, ispunjenijim, to dolazi iz ljubavi. Ostaje izbor: biti tužna što sam nekog izgubila ili biti sretna što je taj neko ipak bio dio mog života.

Do te tačke se dolazi procesom tugovanja ili žalovanja. Nemojmo biti jaki i hrabri tamo gdje realno sve u nama vrišti od tuge. Ignorisanje sebe produžava proces tugovanja.

Otpuštanje tuge kroz proces tugovanja/žalovanja

Na sistemskim konstelacijama sam još jednom preradila svoju traumu i to nakon više od 20 godina od događaja. Tada sam plakala iz stomaka, jecajima, ne vjerujući da takav plač uopšte postoji. Poslije toga tek imam osjećaj da sam otpustila tugu. Jer, prihvatali to ili ne, gubitak je trajan u fizičkom smislu i nenadoknadiv. Osjećaj tuge će dolaziti i prolaziti i to je normalan proces.

I koliko god sam ovaj tekst sjela da pišem želeći vam reći da je proces tugovanja prirodan proces i da bijeg i glumljenje hrabrosti neće daleko da vas odvedu, toliko sam evo htjela da pokažem da ne treba o drugima suditi na osnovu njihovih reakcija. Često su samo iskrivljena slika stvarnih unutrašnjih lomova i tuga koje traže put i svoje priznanje. Treba odati sebi priznanje da smo ljudi, ne roboti, da imamo dušu koja osjeća, i da nas to čini ranjivim ali i predivnim.

Ljudi koji izbjegavaju proces tugovanja škode sebi a da to i ne znaju svjesno, postaju depresivni i skloniji različitim ovisnostima.

Proces tugovanja je individualan i može da traje godinama ili mjesecima, zavisno koliko je osobi potrebno vremena da prihvati novu stvarnosti u kojoj se mijenja njen odnos sa onom osobom koju je izgubila. U tom procesu transformacije odnosa tražimo odgovore na pitanja kao što su: ko je osoba koju smo izgubili, kakvo je mjesto imala u našem životu, kakve smo vrijednosti vezali uz tu osobu, ko smo uz tu osobu, kako sebe percipiramo u toj vezi. Tugovanje je zdrav proces koji pomaže da transformišemo odnose koje smo imali i da stvorimo nove veze koje olakšavaju spoznaju da život nije vječan i da ljudi koje volimo neće vječno biti pored nas, ali će vrijednosti i ono što smo kroz taj odnos izgradili i naučili trajati u nama.

Komentariši