Danas sam bila pozvana da sa grupom studenata treće i četvrte godine prava obiđemo memorijale na Uborku i u Sutini. (Moji otac i djed su ubijeni na lokaciji Uborka 1992. godine i taj zločin još nije presuđen.)
Govorila sam im o ljudskoj i političkoj i pravnoj dimenziji počinjenog zločina onako kako ja to razumijevam nakon 29 godina traganja za pravdom.
Zamolila sam ih da se vrate unazad i prisjete sebe sa 13 godina. Kako su se ponašali, šta im je bilo važno. Kojim temama su se bavili. Nasmiješili su se prisjećajući se. Da, misliš da si važan, glavni, svađaš se sa roditeljima, zaljubiš se pa ti se ne uči, imaš neku svoju furku, inatiš se, planiraš šta dalje upisati i čime se baviti.
Kažem da sam ja sa svojih 13 bila u poziciji da se bavim razmišljanjima o smislu života, o ljudima, o smrti, o povjerenju, o izdaji, o mržnji i ljubavi, pravdi i pravu, da se propitujem i propitujem svijet o svemu onom što nisam razumjela a što mi je život servirao u jednom trenutku.
Kako je moguće da sve ono što si učen odjednom ima iskrivljenu sliku i da ljudi sa kojima si se družio, slavio, pjevao, žalovao, postaju tvoji prvi neprijatelji i ubijaju. Komšija ti je bliži od familije, to su me učili.
Govorila sam im koliko je njihova uloga važna u sistemu jedne države i društva. Pravnici svojim korektnim i etičkim radom, svojom profesionalnošću, pomažu da jedno društvo ozdravlja.
Bosanskohercegovačko društvo ne može da ozdravi, rekla sam im. Ovdje su žrtve ostavljene same sebi. Jedno društvo ozdravlja tako što se počiniteljima zločina sudi i presudi u skladu sa zakonom. Jedno društvo ozdravlja tako što se počinitelji zločina imenuju. Tada čovjek ima priliku da otpušta svoj bol. Bol nije samo bol zbog gubitka voljenih. Bol je i zbog nepovjerenja u državu i njene institucije. Bol je i zbog nepravde koja melje i svake godine iznova puca po preživjelima.
Kada jednom tužitelji i sudije shvate da iza predmeta kojeg drže u ladici stoje stvarni ljudi sa svojim životima, svojim pričama, osjećanjima, tada će oni biti faktor oporavka društva i ozdravljanja zajednice.
Zato njihov projekat posjete memorijalima žrtava različitih naroda smatram značajnim, jer je važno da nove generacije zaista srcem razumiju važnost svog posla i svoje uloge.
Da kada govorimo o zločinu na Uborku i Sutini, broj od 114 ubijenih ne znači ništa, ali da ova priča, ovo iskustvo razumijevanja da iza 1 ubijenog nečijeg oca stoji žena, djeca, život, prijatelji, familija, stoji čovjek koji je slavio Božiće, Bajrame, Đurđevdane, stoji čovjek koji je učio svoju djecu da poštuju različitosti i vole Čovjeka u čovjeku, e tada „predmet“ ima ljudsku dimenziju.
Govorila sam im i da je važno da razdvoje ubice i ideologiju od jednog naroda. Najveća prijetnja optužbama na račun jednog naroda jesu neriješeni zločini koje politike koriste za prepucavanja i uzajamna kolektivna okrivljavanja. Politikama trebaju neriješeni zločini kako bi masu držali u stanju straha i anksioznosti spremnu da se povinuje ideji neke nove velike budale koja diktira pravila izgre iz udobnosti fotelje daleko od ratišta. Nemoj biti dio mase.
Žrtve i porodice ubijenih u Bosni i Hercegovini su prepušteni sami sebi. Na nama je da se snađemo kako da ozdravimo. Ozdravljanje od traume nije lagan proces. Vraćanje povjerenja u druge nije lagan proces. Opraštanje nije lagan proces.
Ja vam mogu reći da je moj proces trajao godinama. Samouk, iz unutrašnjosti bića pokrenut, kroz lične borbe i unutrašnje prevrate. Uz dosta učenja i educiranja i prerađivanja. Pokušala sam da mrzim sve ljudsko. I vidjela sam da moja mržnja ne stiže nigdje.
Vidjela sam da sebe uništavam iznutra. I još jedna važna spoznaja, činilo se da uzimam pištolj i pucam u svog oca. Zašto? Zato što postajem sve ono što nisam. Sve ono što me nisu moji učili. Sve ono protiv čega se moje biće buni.
Pazi čime sebe hraniš. Da. Pazi se. I tu sam prekinula krug. Tu sam izašla iz onog kolektivnog okrivljavanja. Tu sam izašla iz jedne matrice koja nije bila moja. Nije pripadala mom krugu.
Tu sam se vratila sebi i svome biću. Svome svjetlu. Ljubavi u sebi. Uh, koji je to jebeno težak put.
Ovi križni putevi kojima hiljade hodaju bosi, po suncu i žegi, po vjetru, oluji, tražeći svog Boga, eto tako isto ti putevi u nama jesu. Hladni, užareni, šibani orkanima, boli te svaka kost, koža, krv probija na bosim stopalima, ne možeš do svjetla u sebi drugačije nego bos i gol. Ogoljen. Godinama tako.
Ozdravljanje od trauma u zemlji koja ti otvara rane a nema muda da ih liječi, to je, ljudi moji, put do Boga u sebi u Bosni i Hercegovini.
Važno je da se srećemo. Važno je da razgovaramo. Važno je da se jedni drugih ne plašimo.
I važno je da svako radi pošteno i svojski posao koji mu je dodijeljen. Jer, naučila sam i to, sve to vam se vrati dragi moji. Vaš nerad, vašu površnost, vašu nezainteresovanost, osjetit će vaša djeca, vaša unučad. Možda to vi ne vidite tako sada. Ali kada shvatite da ste i vi pravnici karika u lancu ozdravljenja društva ili njegovog oboljenja, onda će vam biti jasno o čemu govorim. Vi se već sada pitajte jeste li spremni zadužiti svoju djecu svojim neradom i neetičnošću ili ste spremni preuzeti odgovornost i biti oni koji prekidaju krug.
Želim ovim mladim ljudima koji su se dalje zaputili putem Grabovice, kasnije će i Srebrenice, da se sjete mojih riječi jednom kada sjednu da obavljaju posao pravnika u Bosni i Hercegovini.