Uvijek sam za sebe mislila da volim ljude. Ako je trebalo pomoći nekome, ako je trebalo više se angažovati oko nekog, saslušati druge ili dati savjet, uvijek bih pravila prostora u životu za to. Ne zato što drugi ne bi mogli naći nekog drugog za sve to, već zato što mi je drago da su našli baš mene i prepoznali u meni empatu i prijatelja.
Istovremeno, jako volim biti sama sa sobom. Nekako kao da balansiram između drugih i sebe. Imam potrebu da se odmorim od ljudi jer ih osjećam i potrebno mi je da se restartam povremeno. To je meni oslobađanje od svega što mi je došlo kroz kontakte sa drugima.
I u poslu i u životu, radim po osjećaju. Ne forsiram se silom tamo gdje mi se ne da. I to mi daje osjećaj slobode.
Kada sam odlučila da se educiram za life coach-a vodila sam se ljubavlju prema ljudima i prema sebi. Jer biti coach podrazumijeva i stalni rad na sebi, ne samo u smislu učenja, već i ličnih propitivanja. Podrazumijeva i rad sa drugim coach-evima na rješavanju svojih izazova. Pa nije life coach Bog, uz sve pridjeve koji uz Njega idu.
I ta činjenica je oslobađajuća. Sklon je čovjek ponekad da previše stavi na svoja leđa i umisli da je spasilac. Takvih suludih očekivanja nemam, Bogu hvala.
U radu sa ljudima me najviše raduje kada se i sami oslobode onog što im više ne koristi. Kada vidim da su uz moju podršku promijenili neke obrasce ponašanja ili načine na koje reaguju, ili svoje viđenje nekih događaja u prošlosti koji su kasnije utjecali na razvoj odnosa u kojima su se osjećali nesretno i sputano. Smatram zajedničkim uspjehom kada mi kažu da se osjećaju kao da su prodisali ili kao da su sa sebe zbacili gomilu nepotrebnih stvari, da im je u glavi jasnije, da ne pate pri spomenu na isti događaj ili ne osjećaju ljutnju, gnjev. Nije li to sloboda!
Uz slobodu također ide i odgovornost da se živi život u skladu sa sobom, kada se već uložilo truda da se i do sebe dođe.
Prvo te oslobađam straha od visine svih prostranstava koja u tebi obitavaju. Onda te učim kako da upravljaš letjelicom (sobom naravno). A onda, kapetane, nebo je tvoje.
dobro je ako imamo life coacha koji nas moze uputiti
Ali life coach prenosi samo teoriju
U praksi su mnoge stvari drugacije
odluke i neki balans u zivotu moramo pronaci sami
Ne znam kako mi je promakao ovaj komentar hahaha Iskustva su sigurno različita, ali life coach nije tu da prenosi teoriju niti da servira gotova rješenja. Onda je promašio profesiju jer je trebao da bude edukator ili savjetnik ili mentor. U praksi life coach aktivno sluša i prepoznaje gdje je klijent zapeo u svom životu, koristi tačno određene alate da dođe do odgovora. Klijent je taj koji postavlja temu a coach je taj koji postavlja pitanja. Odgovore daje klijent i tako postepeno dolazi do rješenja. I do rješenja se dolazi relativno brzo. Zavisi koja je tema u pitanju ili problem. Znači, odluke donosi klijent i pronalazi načine da rješi neka pitanja u svom životu. Coach je tu da ga prodrma pitanjima i otvori mu i druge mogućnosti i perspektive izvan onog okvira u koji je čovjek zapeo. Znači, klijent koji traži gotovo rješenje i da mu coach da uputstvo za život, dobro će se razočarati. Morat će ipak zasukati rukave i raditi na sebi 🙂