Bilo jednom …

Priča je stara dvije stotine i devedeset godina i putuje od generacije do generacije čuvajući ih od izgubljenosti vlastitih koraka.
Onaj ko ne zna kako se lako izgubi od vlastitih koraka, taj neka odmah sjedne i zapita se kada je zadnji put koračao sam sa sobom oslobođen od drugih u svojoj glavi. Ne znam koliko dugo neko ostane sjediti. Ponekad to potraje nekoliko sati, nekad i nekoliko dana, mjeseci. Neko presjedi i godinama.

Oni koji su mi pričali kasnije kako su se osjećali nakon što su presjedili sa sobom, rekli su da su na onom mjestu gdje su sjedili ostavili nekog sebi neznanog čovjeka istog lica, ostavili ljude koje su nosali sa sobom i ne znajući da ih cijelim putem vuku, ostavili sve rečenice koje su boljele, ostavili terete pod kojim im se lomila kičma i stradale kosti na rukama i nogama, bolio ih vrat, glava, preskakalo im srce, gubio im se dah.

Ostavivši tako sebe i sve oko sebe što su nosili na sebi dotadašnjim, kažu kako su se odjednom pretvarali u ptice i leptirove, u tigrove i zmajeve, u znana i neznana poletna i brza bića.

Nije više bilo važno da li će živjeti tako dan ili stotinu godina. Bio je to trenutak rađanja sebe koji je ispunio sav prostor oko njih i vrijeme. U tom trenutku više nije bilo ni vremena ni prostora, samo postojanje u miru sa svim.

Zato ova priča o čuvanju od izgubljenosti vlastitih koraka. Nijednu generaciju još niko nije sačuvao od takve izgubljenosti. Priča je samo podsjećanje da se ne odluta predaleko, toliko daleko da čovjeka nestane u maglama vida i snoviđenjima koja privid čine stvarnijim od stvarnog.

nastavlja se…

Komentariši