Gdje odlaze emocije za koje mislimo da ih ne treba pokazati

Jaki ljudi ne plaču, to je rečenica koju često čujemo. Sramota je plakati, kao i, kad te boli šutiš i pretrpiš i ono prođe. Ma nemoj!?
U životu shvatiš da baš i ne prođe. To što zovemo prolaznim ostaje gurnuto u neke ponore unutra, zakopano duboko da se ne vidi, što dalje od lica, što dalje od uma, što dalje od srca.
Postane tako kao neka avet, kao duh koji se pojavi niotkud, protjeran u neke zidove ćelijskih membrana, iz njih izađe i ti se pitaš šta mi bi odjednom.

Ponekad emocije koje su odgurnute daleko od lica naprave kratere tuge u stomaku, na srcu, u glavi. Dese se neke praznine za koje ne znaš više ni šta je tamo bilo i zašto boli nešto čega tu više nema.
Ili ima? Čovjek se rado tješi da je zaboravio.

Pasivnost ili agresivnost, takav je odnos čovjeka prema sebi i drugima, kada god ne umije pokazati emocije. Branim se ili napadam, misli, naučen tako misliti.
U napadu pravi kratere tuge oko sebe. U bijegu se u sebi sklupča i truje se mislima o svojoj nedovoljnosti, vječno kriv i nesretan u mislima o sebi samome.

Otvaranje sebe drugima je proces svakom ko živi u uvjerenju da je jakost u ne pokazivanju emocija; da je snaga u osmijehu kada duša plače. Čemu služi takva snaga? Kakvim to zamišljamo svijet i ljude ako se plašimo biti ljudi satkani od emocija. I čemu služe emocije ako se ne usuđujemo podijeliti ih sa drugima?

Primjećujem da kada radim sa ljudima koji žive takva uvjerenja oni i ne umiju imenovati svoje emocije. Ne umiju objasniti sebe i svoje unutrašnje stanje. Ima li ime, bit će da postoji. Tako bezimeno, ostaje maglovito, nepostojeće, a ipak smetajuće dok idu kroz život. Svjesnost misli i emocija je dobar put.

Ako bismo svi izabrali da ne pokazujemo svoje emocije, kakav bi to svijet bio? Kakva bi to hladnoća vladala. Zamišljam sada sva lica oko sebe bez izraza sreće, tuge, ironije, sarkazma, oduševljenja, hladnoće, ljutnje, blagosti, mira, ekstaze, brige, brižnosti, nježnosti …. pa kakav bi to svijet bio!?

Otvaranje sebe podrazumijeva iskazivanje i ispoljavanje misli, osjećaja i želja. Iskazivanje je važno da bude iskreno i bez okolišanja, direktno.
Zašto ono često nije takvo je i zbog očekivanja da druga strana neće adekvatno odgovoriti na to što ispoljimo. Očekivanje u vezi s tim je negativno: ismijat će me, neće me razumjeti, glupo će joj to biti, i sl. U osnovi, osoba ne želi ispasti smiješna, slaba, glupa. U srži, pitanje je zbog čega ispoljavanje onog što jeste vezuje uz to.

Dakle, otvaranje počinje sa „ja“ porukom. Osjećam se, tako i tako. Želim, to i to. Mislim da, tako i tako. Ja osjećam, želim, mislim. Otvoreni odgovor druge strane započinje isto tako: razumijem, shvatam, mislim, osjećam da, itd.

Šta pomaže u otvaranju? To što pažljivo slušate osobu dok vam govori kako je. To što parafrazirate njene riječi kako biste provjerili da li dobro razumijete i nastavili slušati.
Ljudima često ne treba vaše odobravanje, savjet, ubjeđivanje da je nešto dobro ili nije dobro. Treba im da ih je neko saslušao i da je zaista razumio kako se osjećaju i kako razmišljaju. To je iskreno saosjećajno slušanje čovjeka nasuprot vas sa sviješću da ćete sutra i sami biti čovjek koji treba takvog sagovornika.
U suprotnom, gdje odlaze emocije za koje mislimo da ih ne treba pokazati?

Komentariši