Tvoje realno i moje realno – dvije različite realnosti

Kaže meni neki dan mama: Ti imaš koprenu na očima i ne vidiš stvari realno.
Da ne vadim sada cijeli kontekst, ali u biti nekako tokom života imamo dosta različitih pogleda na realnost, pa je tako bilo i taj put.
Kod nje je dominantan nešto mračniji scenarij. O ma čemu da pričamo i ma šta da je problem, on se vidi u najgorem mogućem stanju. I ishodi se vide najcrnjima.

Na primjer, kada sam bila mala, predškolski uzrast, a prvo dijete, moja mama me je za svaku zdravstvenu promjenu vodila ljekaru. Promjena je bila, čini mi se po priči, i kihanje. Uvijek je na meni bilo pet džempera, da mi ne bude hladno i da se ne prehladim. I svako malo sam bila bolesna.
Jedan dan je doktor zamolio da me prestane dovoditi u bolnicu (smantao i on, bit će).
Moja mama je brižna mama. Samo u tome zna da pretjera najčešće na svoju štetu.

Kasnije sam dolazila u rasprave s njom zbog svog djeteta. Otprilike je to ovako: Nemoj joj dati viljušku da jede, ubost će se u grlo.
Dijete mi je imalo ne znam tačno oko godinu i sjedila je u hranilici i jela i uvijek je htjela da koristi escajg i čak kao beba nije pila iz boce niti je htjela cucu, već sam joj vodu davala iz male kašike.
I ja razmišljam o tome tada kolika je mogućnost da moje dijete uzme viljušku i zabode je stvarno sebi u grlo. Gledam svoje dijete pa gledam mamu. Jedno je radosno a drugo u panici. I kažem mami: Hajde ti idi prošetaj dok ona jede.
Trebam li dodati da je meni mama iz svoje brižnosti miksala hranu godima, jer ja „nisam htjela da jedem kao dijete“? Mislim da sam meso počela jesti u 4 razredu osnovne škole.

Na jednoj radionici koju sam vodila za roditelje, kaže jedna brižna mama kako ona ne da djetetu da se penje u parku uz one ljestve jer kao „past će“. Pitam je: I šta da padne? Gledala me je sa strahom od te mogućnosti, očito je te scenarije već Bog zna koliko puta kreirala u glavi i vidjela ih, a i ne zna sigurno da mozak ne pravi razliku između stvarnog i zamišljenog, uz to je sve emotivno proživjela i možda i sahranila dijete u svojim strahovitim mislima.
Kaže mi: Pa udarit će se. Ali ta rečenica iz njenih usta zvuči kao propast svijeta.
I nasmješim joj se dobronamjerno i pitam: Jeste li vi kada padali kao dijete?
Jesam, kaže.
I šta vam se dogodilo, pitam.
Pa imala sam ožiljke na nogama, modrice.
Dodajem: A evo vas, živi i zdravi, ovdje, ostvareni.
Kao da joj je lahnulo. I meni je da smo na trenutak okrenuli obrazac razmišljanja.
Brižnost je lijepa osobina. Kada se u njoj ne pretjera.

Mislim da je najteže voditi bitke sa onima sa kojima živimo, koji su nam srcu najbliži. Svako bi tu htio da onaj drugi pogleda stvari iz njegovog ugla. Ja sam mojoj mami rekla da sam ja gledala iz njenog ugla, i da mi od tog ugla nije dobro u glavi i da bi bilo dobro da i ona pogleda iz mog ugla. Njoj se moj ugao nije svidio.
U mom uglu ima manje kontrole i više prepuštenosti. A ona živi u uvjerenju da je kasno da se mijenja. Ja opet živim u uvjerenju da za bilo koju promjenu nije nikada kasno ako ti ona donosi dobro, pa da ti je i dan života ostao. Sada sam sigurna da mi je mama puno pomogla da stvorim i takvo svoje uvjerenje.

Možda svaki ugao ima svoje koprene. Ja sada mislim da svako radi onako kako misli da je najbolje i da su roditelji ti koji također govore iz svog ugla iz svojih iskustava s najboljim namjerama.
Borba prestaje kada prihvatimo da smo takvi kakvi jesmo i da je druga osoba takva kakva jeste i poželimo joj više svega onoga što bismo htjeli u životu da dijelimo.

Da moja mama nije toliko brižna, ja možda ne bih bila ovako bezbrižna.
Njeni scenariji su me potencijalno vodili do traganja za drugačijim opcijama.
Sada posmatram i svoj odnos sa djetetom i primjećujem jednu stvar koja onako baš dominira a to je moja potreba za tišinom i šutnjom i njena potreba da stalno priča. Uhvatim se da se zapitam da li je moguće da neko može od momenta kada otvori oči dok ne legne navečer toliko da priča?
I to je opet jedna suprotnost koja nam je data da se u njoj ogledamo i da dopustimo i drugom da živi sebe i da nalazimo mjeru, ja u šutnji, ona u govoru.

Vjerujem da nismo slučajno tu uz baš te svoje roditelje, ili tu bez roditelja, ili s gomilom braće i sestara, ili sami, ili s jednim bratom ili sestrom, ili s razvedenim roditeljima, ili s polubraćom i sestrama, jer svaki taj krug odnosa je prilika za lični rast.
Potrebni su nam svi ti drugi da bismo došli do sebe. Tek u odnosima, u sučeljavanju mišljenja, pogleda, načina života, vidimo gdje je rast i moguć.

A šta je realno? Valjda ono u što smo sami ubjeđeni da je realno. Pa eto zapitajte se čije realnosti živite i ako već živite s koprenama, neka to bude VAŠA koprena. Dopustite sebi da sagledate i drugačije mogućnosti. Možda je to prilika da progledate kroz drugi spektar boja. Realno, i to je neka koprena, zar ne?
Očima se i onako ne vidi jasno, pa i ne znam o kakvoj realnosti pričamo. Valjda „koprenastoj“ u čulnom smislu.

Što se mene tiče, zahvalna sam na mogućnosti da sagledam perspektive koje se otvaraju preda mnom kroz odnose sa bliskim ljudima i što eto u toj mojoj kopreni ima tragova boja i tih mojih Drugih.
Jer na kraju se jasno jedino i vidi … srcem.

Komentariši