Kako lična uvjerenja utječu na predrasude o razvedenim osobama

Čuh jednu zanimljivu rečenicu u vezi sa razvedenom ženom, nekako me natjera to na razmišljanje jer pripadam toj grupi žena i onda mi i privuče pažnju.
Naime, muškarac, razveden, kaže kako žena s djetetom neće moći da se uda jer će drugi muškarac razmišljati o tome kako da je osvoji za trenutne svoje potrebe, znači posmatra je kao seksualni objekt, i dok mu bude ok tako on će i biti s njom. Poslije će pronaći neku bez djece, mlađu, s kojom će graditi život.
Zanimljivo mišljenje mislim se. Vjerovatno je to i razlog zašto mnoge razvedene žene biraju da žive same. Rahat.
A i često vidimo da žene posmatraju i muškarce kao seksualne objekte. Pa dok zabava traje, dobro i jeste.
Stradaju oni koji u takvim odnosima ipak očekuju da ih se vidi u punoj ljudskoj dimenziji a ne samo životinjskoj.
I onda se sjetim nekih primjera u životu gdje su muškarci oženili razvedene žene sa djecom i to im nije predstavljalo problem u životu, naprotiv, žive vrlo ispunjen život.
Znam i par gdje je ona starija, s dvoje djece iz prvog braka, on mlađi i nisu nikada imali djecu zajedničku, sad su u 50tim godinama ali žive jedan sretan život. On je obrazovan, uspješan i lijep, a ona dosta okrenuta duhovnosti i religiozna i dijele ljubav prema Bogu i putovanjima.

I onda pomislim, zašto muškarci na ovim prostorima često misle da se žena poslije razvoda želi udati? Ili opet rađati? I to mi je zanimljivo. Kako to da nemaju u opticaju razmišljanje da je ženi taj jedan brak možda bio sasvim dovoljan. Ili da uopšte žele formalno pravni brak? Ipak su već vidjele da pravni okvir ne garantuje trajanje.

Ima li izraz raspuštenac? Kao raspuštenica? Bar se ne čuje u javnosti. Jer ona je „puštena“ a on nije. On „drži“ nju, a ona njega ne drži pa onda nema šta ni da ga pusti. To kao neka logika dođe.
Kad se djeca raspuste oni se raduju, raspust. Baš dobro zvuči. Sloboda. Radost. Baca neko drugo svjetlo na raspuštenost. Onda dođe ono “pušten/a s lanca”. Jer čim nešto moraš držati to je privezano, sputano, zatvoreno, to onda “pomahnita” kada pustiš s užeta. Normalno. Nenaviknut neko na slobodu i osjeća se pušteno s lanca. Ali sloboda je dobar osjećaj. A umijeće je biti u braku slobodan. I ne, sloboda nije raditi šta ti padne na pamet. Ovdje se opet vraćamo na zajedničke vrijednosti.

Tako da kada pogledam kojim sve glagolima i epitetima zovemo vezanost za partnera ili bračnu zajednicu, ne čudi me da neki žale da su u to i ulazili. Al hajde. Ima uvijek izaći.

Nego, prije nego počnete praviti projekcije šta razvedenoj ženi treba u životu, bilo bi lijepo da je prvo upitate. Ili muškarcu, kojem obično „treba žena – kućna pomoćnica“ ako je suditi o onoj staroj kako on treba odmah da se oženi jer je jadan nesposoban za samački život. Kakva predrasuda!
Ono što vama treba ne znači da treba i njoj. To što vi ne biste oženili razvedenu ženu s djecom ne znači opet da neki drugi muškarac ne bi to jedva dočekao. Ili se u sebi negdje baš toga i plašite. I to što razvedena žena nije u braku, ponovo, ne znači da ne može biti. Možda samo zna šta hoće pa neće da pristane na manje od toga. Isto mislim i za razvedene muškarce s djecom jer ne pripadnu razvodom djeca majci uvijek ili majka umre pa brigu preuzima otac.

A biti sam u braku je užasno teško. Znaju ovi u braku što se često frapiraju ovima koji su izašli iz takvih brakova. Zapravo se frapiraju koliko sami nemaju hrabrosti za to. E oni „startuju“ razvedene muškarce i žene dok glume sretne brakove.
Svi polazimo od sebe i svojih uvjerenja i vrijednosti. Neko će gledati vrijednosti moći i novca u drugom, neko vrijednosti duhovnosti i iskrenosti, neko seksualne privlačnosti i ljepote, neko ljubavi i poštovanja, neko ko zna čega još, opcija je jako jako puno.

Ono što bi bilo lijepo uraditi je za početak poštovati odluke drugih ljudi i njihove izbore.
I ne projicirati svoja uvjerenja i vrijednosti na drugog. To što ti ne bi, neko je već uradio.

3 thoughts on “Kako lična uvjerenja utječu na predrasude o razvedenim osobama

  1. tri rijeci su kljucne u ovim tvojim mislima a ti ih vec napisa: “na ovim prostorima”
    Mislim da “na ovim prostorima” zive emocionalni Neandertalci.

    Sretna veza elementarna je u zivotu svake osobe. Ali to mnogima nije bas jasno. Tesko je naci zivotnog prijatelja s kojim mozes sve dijeliti. Mozda jos teze od srodne duse. A da li je partner vec bio u braku i da li ima djecu nije toliko vazno za uspjeh jedne veze.

  2. Da, slažem se za to šta je elementarno, s tim da je pojam sreće suviše apstraktan dok ljudi ne uđu u priču o tome šta ih stvarno usrećuje i kako će znati da su srećni. Jer zanimljivo je šta sve ljude može usrećiti, odnosno ne može. Pa i ta percepcija sreće može utjecati na razumijevanje dvoje ljudi gdje jedno misli da je usrećilo drugo jer ga usrećuje po svojim parametrima, a ovaj drugi to i ne vidi tako. Opet se vraćam na razgovor i tu komunikaciju koja nam i nije data bezveze da bismo se mogli objasniti, i sebi i drugima, a s ciljem boljih i međuljudskih odnosa. E u to ime se ne slažem s ovim kakvi ljudi žive na ovim prostorima, prije bih rekla da malo kasnimo, kaskamo, da smo malo previše lijeni za poraditi na sebi, ima tu i neinformisanosti i neznanja, ima tu jakog utjecaja naslijeđenih vrijednosti, ali mislim da ih ima svugdje više ili manje i da ipak mi ovdje i nismo tako emocionalno nepismeni kako za sebe volimo misliti. Sve više sam okružena ljudima koji su jako napredovali u radu na sebi i koji su otvoreni i širokih shvatanja, ali isto tako i onima koji bez obzira šta su i koliko pročitali u životu ostali su zatvoreni tim uvjerenjima i nekim vrijednostima koje im je neko drugi izdiktirao i sad oni po toj matrici žive i ne pitajući se šta nije s tim u redu. Ne znam više ni šta napisah, al evo 🙂 Hvala

Komentariši