Zašto je važno planirati svoje vrijeme

Često u razgovorima čujem kada spomenem planiranje dnevnih obaveza ovu rečenicu: Imam ja to sve u glavi.
Ne sumnjam u to, jer što nije u glavi nije ni u životu. Ali hajde da pogledamo šta živiš.

I proanaliziramo šta osoba želi postići, o čemu sanja, kakvom sebe vidi, sve ono što joj je važno da bi se osjećala ispunjeno i sretno.
Zatim pogledamo šta od toga živi. Ispostavi se da ipak mnogo toga ostaje na razini snova.
Zatim dođemo do otpora pravljenju dnevnog rasporeda i vremenskog okvira za realizaciju želja.

E zašto baš na tom mjestu nastaju blokade?
Ponekad osoba nema naviku planiranja, to je često, i živi u uvjerenju da život ne treba planirati jer joj uvijek nešto pokvari taj plan. To je ozbiljno negativno uvjerenje koje mijenjamo u pozitivno.
Ponekad osoba zna šta ne želi, ali ne i šta želi. Tada otkrivamo prvo ono što želi da bismo mogli ići dalje. Što je mozak više okupiran onim što ne želi, to se čovjeku više neželjenog i događa. Pojednostavljeno, kakve su ti misli takav ti je život ili kako zračiš tako privlačiš. Kome ovo zvuči bezveze, neka se proanalizira čime je na dnevnoj bazi najviše okupiran, o čemu razmišlja, u kakvim je emotivnim stanjima i šta mu u život ulazi.

Otpor nastaje i od straha od ostvarenja svojih želja. Jednostavno, okruženi smo i ljudima koji se plaše biti sretni. Iza toga stoje i neka negativna uvjerenja i potrebno je raditi na njima ali općenito doći do uzroka tog straha.
Evo najbanalnija stvar, koliko puta su vam u djetinjstvu rekli: Ne smiji se toliko oplakat ćeš!
Smijeh prate suze. Zapravo u ovoj staroj izreci ima istine. A ona je sadržana u činjenici da život jeste spoj svjetlosti i tame, suza i smijeha, haosa i reda, mira i nemira itd. To je mudrost zapravo. A ne mantra s kojom trebamo živjeti. Više svijest o tome da imamo periode sreće i periode tuge, periode haotičnosti i periode harmonije. To ne znači da ne smijemo biti sretni jer ćemo prizvati tugu. Ne. To znači da je svako stanje prolazno i da bez spoznaje jednog mi ne bismo imali priliku spoznati ni drugo. Kako bismo znali za oštrinu zime da nije vrućine ljeta? I opet šta god da više volite, ljeto ili zimu, znate da će vaše vrijeme doći. I da će ono što manje volite proći.

Ponekad samo promjena percepcije mijenja sav doživljaj i shvatanje.

I još jedan bitan razlog odbijanja planiranja je očekivanje da se sve u životu samo složi bez da osoba napravi potrebne korake da postigne ono što želi postići. Tako život postaje životarenje, tako prilike prolaze, jer trebalo bi se pokrenuti, trebalo bi nešto promijeniti, a eto nije momenat, i eto nema se vremena, eto okolnosti su takve, eto sto razloga da se ne krene za svojim snovima.

A kada nastaje promjena? Kada bol, patnja, nezadovoljstvo, postanu toliko nepodnošljivi da promjenu morate napraviti. Kada imate osjećaj da je besmisao toliki da vas davi, da je tuga kao planina na vama, da je nezadovoljstvo toliko da mrzite sebe, eto i tada nastaje promjena. I čovjek odjednom shvati da ne da može napraviti jedan mali korak ka svojim željama, nego da tu planinu sa sebe može golim rukama da baci i da se iskopa iz jame u kojoj boravi kao živi mrtvac.

Zašto je važno planirati svoje vrijeme?
Da nam se život ne bi događao već da bismo se mi dogodili životu.

2 thoughts on “Zašto je važno planirati svoje vrijeme

  1. Ne shvatam kako neko moze nemati plan za dan, za sedmicu, za godinu. Moze se to i meni desiti na godisnjem odmoru. Ali je to kratak period.

    Jer svi mi imamo odredene obaveze, imamo zadatke, imamo odgovornost prema drugima i prema nama. Drugi se oslanjaju na nas. Nekad se od nas jednstavno nesto ocekuje a nekad smo cak drugima dali obecanja. Isto tako se cesto nalazimo u procesima koji nece funcionisati ako ne funkcionise svaki pojedinacni element.

    Covjek gubi efikasnost bez plana i organizovanosti. Ja svoje obaveze ne bih mogao sve izvrsiti bez plana. Pa dobro, nije sad glavni cilj u zivotu da bude efikasan, ali bez efikasnosti tesko je napredovati.

    Pitanje je koliko je neko empatican. Nekoga smeta ili mu je krivo ako nije odrzao obecanje, ako su ga morali drugi cekati, ako drugi osjete negativne posljedice zbog njegovog djelovanja. A drugima je to sasvim svejedno.

    Kauzalnu povezanost vlastitog djelovanja i osobnog raspolozenja mnogi ne prepoznaju. A rasplozenje je vazno za uspjeh. Kako god da taj uspjeh definisemo.

  2. Da, to se pitaju oni koji planiraju 🙂 Nije tu stvar samo tih datih obećanja drugima, iako se naravno potpuno slažem s tim, obećanje je dug, kako kažu i naše je da ispoštujemo dogovore i poštujemo i vrijeme drugih ljudi. Odnos prema vremenu je nešto i što je kulturološki uvjetovano, a i naučeno. Neko ko ne planira ili ne voli da planira, mogao bi poći i od toga da na kraju dana proanalizira u šta je taj dan potrošio, šta je uradio, čemu je vrijeme posvetio, da li mu je to važno, koliko važno, da li je u skladu sa onim što su njegove vrijednosti i td. Apsolutno, djelovanje je nužno za ličnu sreću i zadovoljstvo. I jako je korisno imati uvid šta je to što me čini sretnim i posvetiti se više tome, staviti na to naglasak i td. Hvala 🙂

Komentariši