Kako nisam pristala na mržnju i kako sam shvatila na šta mogu utjecati

Oni koji me poznaju znaju za moje lično iskustvo iz rata, da sam bila u zarobljeništvu i da su mi odveli najbliže i pobili ih.
Imala sam tada 12 godina.
Našim traumama se nije tada imao ko baviti. Bavili smo se svi golim opstankom. Preživljavanjem u uslovima rata. Psihičko stanje je nešto što nam je prepušteno da sami savladamo.

Govorit ću o ličnom iskustvu kako bih na svom primjeru pokazala šta znači fokus na ono što mogu mijenjati a šta fokus na ono što ne mogu mijenjati.
Prvo šta nisam mogla mijenjati a o tome sam tada razmišljala:
– Zašto je neko ubio članove moje porodice
– Šta je neko mislio dok je ubijao
– Šta je osjećao
– Gdje je Bog bio dok se to dešavalo
– Hoće li doći da pobiju i nas
– Koliko nam je još vremena ostalo
– Kako se osjećaju ljudi oko mene
– Zašto žene padaju u nesvjest i kukaju
– Zašto je žena izgubila pamet
– Hoće li ubiti i mog brata
– Itd.

Godinama kasnije sam prerađivala traumatična iskustva iz rata. Namjestilo se da živim u zemlji u kojoj pravda kaska i da zločinci za koje se zna da su pobili moje nisu osuđeni. Eto još nešto na šta ne mogu da utječem: pravni sistem, politika koju neko vodi.
Naučila sam da se distanciram od onog što se dogodilo kako bih sve pogledala iz meta pozicije, kako to zovem danas. To je neutralna pozicija. Gledam sebe kao nekog stranca. Posmatram događaj kao da se dogodio nekom drugom. I analiziram. I za distanciranje je trebalo vremena (nekoliko godina traganja kroz sebe).

Vremenom dođem do sljedećih odgovora:
– Ja ne mogu znati šta je ubica mislio i osjećao osim da ga pitam, a voljela bih to;
– Bog je bio uz mene i dao mi novu priliku, vjerujem;
– Moje analize šta bi bilo kada bi bilo i hoće li biti nešto na određeni način nisu me odvele nigdje i nisu bile tačne, ispostavilo se;
– Moje vizuelizacije su ipak bile tačne (u danima zarobljeništva ja sam se pozicionirala daleko izvan zatvora i svih dešavanja oko mene, mentalno, i činila te slike stvarnijim od stvarnih), tehnika koju koristim oduvijek, tada nesvjesno sada svjesno;
– Šta drugi ljudi osjećaju i zašto im se nešto dešava, nije polje mog utjecaja;
– Sporost sistema nije moj utjecaj.

Pitala sam se kako se ja osjećam i šta hoću. Vremenom sam se složila sa sobom na ovaj način:
– Ja ne mogu da mrzim jer me nisu učili mržnji
– Osjećam da moram da praštam da mi duša ozdravi
– Mogu da se sjećam kako bih podsjećala da se drugima ne dogodi isto
– Mogu da pozivam na ljubav i mir u ime budućnosti ali ne mogu da utječem da li će neko izabrati ljubav ili mržnju, rat ili mir

– Mogu da prihvatim da me neki ljudi neće razumjeti i to je njihovo pravo
– Mogu da objasnim ako me neko pita zašto tako osjećam i govorim, ako smatram da je potrebno objašnjavati sebe drugima
– Mogu da prozivam tužiteljstvo svake godine, to je moje pravo na istinu i pravdu
– Mogu da pitam druge ljude kako se osjećaju ili su se osjećali u takvim situacijama
– Mogu da vjerujem da je život neprekidna nit i da ono što je ostalo ovdje nedovršeno ide na konto vječnog života
Eto to su neke stvari koje sam shvatila da mogu sama sa sobom.

Prošle godine sam radila ovu temu traume na sistemskim konstelacijama. Među osobama koje sam stavila u konstelaciju nije bilo mene. Psihoterpeut je rekao: To je zato što je Sanela ovu temu prerasla. I pokazalo se tako.
Pričali smo kasnije o Aušvicu i preživjelima koji su pozivali na oprost. Ali to je sada neka druga tema.

Kada se danas sjećam rata i iskustava koja sam imala, ja u njima prepoznajem sve ono što me osnažilo i učinilo baš ovakvom kakva jesam, a volim to što jesam.
Najviše od svega volim to što nisam pristala na mržnju. Prevelik je to teret pod kojim nema srca koje se ne bi srušilo. A ja volim život i vjerujem da je život dar od Ljubavi iz ljubavi. Moje vjerovanje je moje pravo.
Dakle, jasno i duboko razumijem koje je naše polje stvarnog utjecaja.
Utječi na sebe, na svoje misli, na svoje korake, na svoje vjerovanje, na to što jesi.
Što ne znaš, a zanima te, pitaj, traži, razjasni. I odogovor, ma kakav da je, prihvati kao informaciju. Tvoje ponašanje neka ne bude djelovanje na impuls te informacije, već djelovanje iz tebe ma kakva informacija da jeste. Tada ćeš znati da svjesno stojiš uz ono što jesi i ono u što vjeruješ.
I bolje ćeš razumjeti šta je to na šta možeš da utječeš, a to je najviše što će ti ikada trebati.

Image by Free-Photos from Pixabay

4 thoughts on “Kako nisam pristala na mržnju i kako sam shvatila na šta mogu utjecati

  1. vrlo iskren, otvoren, sadrzajan i vazan post
    hvala sto si to podijelila sa nama

    Zanimiljivo sto zelis razgovarati sa ubicom.
    Mene licno na zanimaju misljanja i osjecaji tih ljudi.
    Borim se sa svojim emocijama … tude bi me samo dodatno opterecavali.

  2. Hvala na podijeljenom mišljenju. Pa ja bih voljela čuti kako ta osoba razmišlja i kako se osjeća. Bilo bi mi to zanimljivo. Možda tome više istraživački pristupam i više me zanima šta se krije iza nečijih postupaka pa je to taj razlog. A ne bih nešto padala u trans zbog nečijih izjava i sl. Jednostavno mi je zanimljivo. A sa emocijama se ne borim. Njih prihvatam i proanalizram i to šta je iza njih, šta je uzrok određenim emocijama. Kada to shvatim onda se i emocije stišaju. I ostajem u miru sa sobom. A to mi je najbitnije.

Komentariši