“Ako želiš ući u moj život, vrata su ti otvorena.
Ako želiš izaći iz mog života, vrata su ti otvorena.
Molim te samo da ne stojiš na vratima, blokiraš mi promet.”
Je li vam teško ili lako pustiti ljude iz svog života?
Birate li poznato i kada niste sretni?
Nalazite li opravdanja ili razgovarate direktno o onom što vas muči i što želite u nekom odnosu (porodični, prijateljski, partnerski)?
Je li vam lako definisati šta hoćete?
Kažete li šta trebate, čemu težite u odnosu?
Mučite li sebe osjećajem krivice?
Mislite li da ste trebali dati još nešto ili još malo sebe? A dali ste godinama ili mjesecima.
Osjećate li da trebate biti osoba koja daje više?
Znate li postaviti granice i zaštiti sebe?
Pomislite li da ćete se isprazniti i da vam energija pada u nekim odnosima?
Je li vas strah svog straha?
To je tačka kulminacije.
Ili strah ili ti.
Ili smrt (živi mrtvac) ili život.
Ili nisi ili jesi.
Odnos je kao klackalica. Razmjena darova i energija. Zabavno je. Klackate se. I zrak struji.
Dok god jedno daje više, ništa se ne događa.
Zamislimo sve što dajemo kao da drugom prebacujemo fizički na klackalicu i njegova strana postaje teža. Šta se događa? Ništa ako samo jedna strana daje. Ništa ako nema balansa u davanju. Stojite. Zrak stoji oko vas. Vremenom postaje dosadno, nesnošljivo i zagušljivo.
Jedan će sići sa klackalice.
Ako je to onaj ko je davao, bit će potreban napor. Jer je gore. Vise mu noge. Ipak, onaj ko hoće da napusti tu igru pronaći će načina i skočiti. Dodir sa tlom može biti jak, naporan, intenzivan.
Onaj ko je naviknut da prima ili uzima, primijetit će možda da je trebalo malo više učešća u toj igri. Malo više davanja. Malo više navigacije do kojih visina se želi ići. I malo manje straha da se davanjem gubi.
Možda će nesvjestan svoje uloge ostati na klackalici čekajući drugu osobu. I opet se neće ništa promijeniti ako očekuje da joj se stalno daje. Ponavljat će se iskustva do spoznaje.
Nedavanjem se ispada iz igre.