U knjizi „Stvorite novo ja“, Joe Dispenza nas upoznaje kako su fizičari došli do otkrića o tome da su misli energija i da mi svojim mislima i svojim emocijama utječemo na materiju odnosno ono što se pojavljuje u svijetu oko nas.

Dispenza nas podsjeća da su rani fizičari podijelili svijet na materiju i misao, a kasnije na materiju i energiju. Smatralo se da su ovi parovi potpuno odvojeni jedni od drugih. Učenja su se zasnivala na dualnosti materija/um. To je stvorilo shvatanje da je u životu sve predodređeno i da ljudi mogu vrlo malo da urade da bi promijenili stvari svojim postupcima a još manje svojim mislima.

Ajnštajn je potpuno srušio dotadašnji pogled na prirodu realnosti. Počela su proučavanja zbunjujućeg ponašanja svjetlosti. Naime naučnici su zapazili da se ona ponekad ponaša kao talas (kada se zakrivljuje iza ugla npr), a u drugim situacijama kao čestica.
Po Dekartu i Njutnu ona je morala biti ili talas ili čestica, nikako oboje.

Tako je nastalo novo polje nauke – kvantna fizika.

Ono što su kvantni fizičari otkrili je da osoba, koja posmatra sićušne čestice koje sačinjavaju atome, utiče na ponašanje energije i materije.
Kvantni eksperimenti su pokazali da elektroni postoje simultano u beskonačnoj mreži mogućnosti u nevidljivom polju energije. Međutim, tek kada neki posmatrač usmjeri svoju pažnju na bilo koju lokaciju bilo kog elektrona, taj elektron se pojavljuje. Drugim riječima, čestica ne može da se manifestuje u realnosti sve dok mi to ne posmatramo.
Kvantna fizika ovaj fenomen zove efekat posmatrača.

To znači da sve u našoj fizičkoj realnosti postoji kao potencijal.
Drugim riječima, ako možete da zamislite neki budući događaj u svom životu na osnovu neke od svojih ličnih želja, ta realnost već postoji kao mogućnost u kvantnom polju, čekajući da je vi opazite. Naša svijest (um) utiče na energiju (materiju) zbog toga što naša svijest jeste energija i energija ima svijest. Mi smo dovoljno moćni da možemo da utičemo na materiju zato što smo na najelemntarnijem nivou mi energija sa sviješću.

Mi šaljemo određen i jasan energetski obrazac, odnosno svoj energetski potpis. Sve što je materijalno uvijek emituje određene obrasce energije. Ta energija nosi informaciju. Naša stanja uma, svjesna i nesvjesna, mijenjaju taj potpis iz trenutka u trenutak zato što smo mi više od našeg fizičkog tijela, mi smo svijest koja koristi tijelo i mozak da bi izrazila različite nivoe uma.

Mi komuniciramo sa kvantnim poljem primarno pomoću svojih misli i osjećanja. Naše misli su energija.

Kada imamo negativne emocije (ljutnja ili strah npr.) naš srčani ritam postaje dezorganizovan i nepravilan. Pozitivne emocije (ljubav, radost npr.) proizvode koherentne obrasce koji su veoma uređeni.
Samo kada imamo visoku emociju i jasan cilj s kojim smo usklađeni, bit ćemo u stanju da proizvedemo željeni efekat. Namjera (misao) i pozitivna emocija daju promjenu.

Kvantno polje ne odgovara na naše želje, niti samo na naše ciljeve, ono isključivo odgovara kada je to dvoje usklađeno i koherentno.

Kvantno polje odgovara na ono što smo mi kao biće.
Tako piše Dispenza na osnovu naučnih istraživanja u ovom polju. Svakako preporučujem da pročitate ovu knjigu za više informacija.

Hajde da kroz zabavan sadržaj govorimo o ozbiljnoj temi.

"kaye fadila sabite oka nisam sklopila reko danije zbog kafe ma kaye nije sigurno dvajes sam hin juče popila" Sabit Iztarčina

Komedije se grade na nesporazumima.
Nerazumijevanje između ljudi također nastaje na onom mjestu gdje nismo pravilno rastumačili poruku. Nekada se tome smijemo, nekada ulazimo u dublje nesporazume i čak konflikte.
Zašto nismo pravilno rastumačili poruku? Jer smo poruci nešto dodali, nešto oduzeli, nešto nismo niti čuli, i sl. Zato je AKTIVNO SLUŠANJE važan proces u komunikaciji.

Kada Fadila kaže Sabitu da oka nije sklopila, Sabit bi, da izbjegne nesporazum, trebalo da upita: Zbog čega? Umjesto toga Sabit PRETPOSTAVLJA da je "zbog kafe". Poznato nam je opet da uzrok nespavanja može biti mnogo šta osim kafe. To znači da se Sabit služi metodom ČITANJA MISLI sagovornice.
Da bi Fadila izbjegla dalji nesporazum trebalo bi da upita: Zašto misliš zbog kafe?
Zašto? Jer je upotrebljena vrlo neodređena formulacija. Ako je i uzrok nespavanja kafa, to opet može da znači i nedostatak i višak kafe kao uzrok nespavanja. Umjesto toga Fadila PRETPOSTAVLJA da Sabit misli da ona nije popila dovoljno kafe.

Pretpostavke su proistekle iz naših uvjerenja i iskustava i naravno da zbog toga često mislimo da i druga strana misli na isti način, zaboravljajući da svako od nas ima različita iskustva i uvjerenja koja ne moraju da se podudaraju.

U NLP-u se zato koriste metamodeli koji služe da se tačno definiraju pitanja koja omogućavaju jasnoću u razgovoru i dobivanje tačnih informacija. Umijeće postavljanja pravih pitanja nije rezervisano samo za terapeute, savjetnike, već za sve ljude u svakodnevnoj komunikaciji.
Jasna komunikacija pomaže uspostavljanje saradnje i razumijevanja, o ma kojem odnosu da govorimo.

Jučer sretoh svoju nastavnicu iz osnovne škole, Majdu O. Predavala mi je tada srpskohrvatski jezik. Obradovao me susret pri kome se lijepo pozdravismo. Srdačan osmijeh ne može se naštimati.
Nastavnica Majda nam je vodila i recitatorsku sekciju u Četvrtoj osnovnoj školi. Prema mom sjećanju i doživljaju, imala je dozu strogoće u smislu šta i kako treba uraditi; kako se izraziti, šta naglasiti, gdje i zašto napraviti pauzu u govoru i kako stajati dok govorimo. Ponavljali smo i vježbali dok ne bismo postigli efekat pravog i potpunog dojma umjetničkog teksta. Ùčestvovali smo na brojnim priredbama u školi. Tu sam počela i recitovati i govoriti stihove i suočavati se sa tremom.
Kao djevojčica sam imala otpor prema javnim nastupima zbog treme koja je najvećim dijelom bila uzrokovana mojim perfekcionizmom. Ali šta sam s nastavnicom Majdom naučila? Ponavljanje i priprema su bitni. Govoriti glasno i jasno je bitno. Dikcija je bitna. Ispraviti se je bitno. Svaki interpukcijski znak diktira i način govora i nije slučajno tu gdje jeste. A trema će biti poražena uz redovnu vježbu.
Moje unutrašnje: "ne mogu ja to", mijenjalo se pod upornim i predanim radom nastavnice. Za nju je postojao talenat i potencijal i „ne mogu“ nije bila opcija.

Mnogo godina poslije na postiplomskom iz komunikologije učila sam o javnom govoru sve ono što sam praktično prošla na svoj način uz mentorstvo nastavnice Majde i uz kasnija brojna iskustva javnog govorenja. U djetinjstvu sam, da bih se lakse nosila sa tremom, izgradila svoj način prevazilaženja o kojem sam tek na postdiplomskom čitala - vizuelizacija. Zamišljanje svega od a do ž. Proživljavanje emotivno dok ne bih u svojoj glavi gotovo čula aplauz i vidjela lica koja me podržavaju. To su bile moje mentalne konstrukcije koje su se i ostvarivale.
Danas me često pitaju imam li tremu kada javno govorim. Nakon godina javnih nastupa moram reći da, uvijek imam tremu. To je ona pozitivna trema koja je podsticaj da dam najbolje od sebe. I da, nikada ne govorim javno bez priprema i vježbi, za što sam se istrenirala još od osnovne škole.

Iskreno, i ako bih pomislila da ne mogu, ja negdje čujem taj glas koji kaže „možeš i hoćeš; vježbaj“. Tako sam u različitim razdobljima svog života u ovih 25 godina imala brojna iskustva javnih nastupa: recitiranje, moderiranje, vođenje programa, davanje izjava, obraćanja i držanja govora, gostovanje uživo, gostovanje na tv, radiju, promocije, odnosi s javnostima, učešće na okruglom stolu, učešće na konferenciji, učešće u pregovorima, držanje radionica, rad u nastavi. Svaki put sam prevazišla jedan dio sebe i svaki put sam naučila nešto novo o sebi i svojim granicama.

Smatram da je potrebna i strogoća nastavnika da bi iz djeteta izvukli najbolje i ono što prepoznaju kao potencijal. Strogoća u smislu da se zna ko je taj ko vodi cijeli proces i ko zna put do rezultata. Neko ko je kredibilan da mu dijete povjeruje i da ga slijedi. Djeci bih rekla, poštujte upute nastavnika, jer su dobronamjerne. A roditeljima, pustite djecu da se razvijaju svojim putevima jer nikad ne znate gdje će ih neka sekcija, kurs, vannastavna aktivnost odvesti.

I da, bez ljubavi prema profesiji i djeci, nema rezultata u ovom pozivu. Hvala mojim nastavnicama jezika i književnosti iz osnovne škole, Majdi O. i Zijadi G. (rahmetli), uz vas sam izgradila temelje kuće u kojoj boravim danas.