Magija buđenja

Ozbiljni izazovi su obogatili moj život. Na stotine javnih nastupa me gradilo, a teorijsko znanje nadogradilo. Tu sam da dijelimo iskustva. Dobro došli.

08.11.2019.

Ako ne znaš uživati u putovanju ni cilj te neće usrećiti


Prisustvovah na konferenciji o inovatorima i idejama, pa se pitam gdje su te vijesti o uspješnim ljudima i njihovim idejama? Oni trebaju biti uzor našoj djeci.
A ti ljudi pričaju o idejama, kreativnom procesu, upornosti, odricanju za snove, strasti, ljubavi, ludosti koja je potrebna da uspiješ dok ti drugi govore da nećeš, povezivanju sa ljudima, komunikaciji, hrabrosti, strahu, ushićenju, oduševljenju koje ti je gorivo da nastaviš dalje razvijati svoj posao.

A novac dođe da ti unaprijedi posao i nikako nije primarni cilj. Da. I o obrazovanju koje ne ispunjava potrebe naše djece i koje im rijetko daje priliku da sami nešto smisle, kreiraju, stvore svojim umom i rukama.

Reče neko: ne daj mu ribu, nauči ga da peca. Naša djeca ne uče da pecaju. A to im obrazovanje treba dati.

Jedino mi je zaparalo uši kada su inovatori predstavili svoj projekat virtuelnog učenja pa kazali da je taj vid učenja pomoću virtuelnih naočara koje ih uvedu npr u neki historijski događaj puno brže i uzbudljivije od učenja iz knjige.
E te knjige i pisanje koje su ove generacije imale nikako se ne smije oduzeti djeci, niti jedne generacije.

Zašto? Jer čitajući knjige suučestvujemo u stvaranju svog virtuelnog svijeta, a to je kreativan proces. Jer čitajući knjige budimo maštu, isčekujemo šta će se dogoditi, kuda će nas priča odvesti.

Svi spominju vrijeme, kako je vrijeme potrebno da ideja sazrije, kako je vrijeme potrebno da se stvari slegnu na mjesto, da koji put propadne ideja da bi se razvila ona najbolja za njih.
E čitanje je proces i zahtijeva vrijeme i dobro je da je tako.
Za velike stvari treba i vrijeme u kojem se korača uporno, predano, posvećeno, srcem. Jer nagrada nije novac, kao što nagrada nije ni kraj priče.
Nagrada je u procesu.

05.11.2019.

Ljubavne veze i uvjerenja


I da se vratim na moju drugaricu iz prelijepog Istanbula. Dotakle smo se teme partnerskih odnosa. Slobodna je, putuje, istražuje nova mjesta, događaje, ljude. U takvom životu ne ostavlja puno prostora za partnersku vezu. Trebao bi to biti neko s visokim nivoom razumijevanja onog što radi i načina na koji živi. A to je, kaže teško.

- I šta kažu Rusi?, pitam za njeno iskustvo naravno. - Oni su dosta tradicionalni i ne razumiju kako putujem i misle da gdje god da odem imam nekog partnera, rekla je s prizvukom tuge osmjehujući se, i dodala: Izgleda da se nikada neću udati.

A šta je svijet nego odraz naše duše, razmišljanja, očekivanja, nadanja, ubjeđenja. Ma gdje da odemo, mi ćemo uvijek pronalaziti ono što sa sobom nosimo. Svijet je naše ogledalo.

I zapravo se slažem s time da ono što pronalazi put do nas uvijek je ono čemu smo već odlučili ili izabrali ići u susret. Iz tog nečeg mi učimo o sebi.
Ako smo odgojeni na tradicionalan način, ako su u nas usađena tradicionalna shvatanja, onda su i naša očekivanja od spoljašnjeg svijeta takva, jer smo naučeni da se isto očekuje od nas.
Ipak, u jednom trenutku nešto u nama prelomi. Nešto se pobuni. Nešto kaže: Hoću da vidim više, dalje. I krene traganje. Krene obilazak svijeta, kao u ovom primjeru.
Iskustva te mijenjaju, sazrijevaš, učiš o sebi. Tako zapravo rasteš. Raste tvoja spoznaja.

A jedno se nekako ne mijenja: prilaze ti tradicionalisti ili nailaziš na muškarce koji ne poštuju žene. Kako je to moguće?

Tako što je proizašlo iz uvjerenja, iz naučenog obrasca: ako nisi tradicionalna ti si loša, niskog morala. E, da, i "nećeš se nikada udati". Uostalom i udaja je tradicionalni oblik vezivanja, zar ne?

Ne volim praviti projekcije, ali ako u jednom trenutku prevagne ljubav, kao Anina visoka vrijednost, i njen partner bude odraz njenih tradicionalnih uvjerenja, ona više neće biti svjetska putnica. To može značiti sreću a može i nesreću, zavisi koje će vrijednosti s vremenom prevagnuti.

Ako prevagne ljubav i njen partner bude odraz novih uvjerenja koja kažu da je ljubav sloboda da budeš to što jesi, Ana će ostati svjetska putnica, samo što će tada imati društvo u putovanjima i podršku u sopstvenom rastu. Vremenom, takav će se odnos razvijati i jačati obogaćen novim zajedničkim iskustvima i izazovima.

I od svih „ako“ život nam servira ona koja su izvan onog što smo pokušali zamisliti ili projicirati. No ono što nas sustiže jeste ono sa čim se sami u sebi borimo. Ono što biramo najčešće je odraz one vrijednosti i onog uvjerenja koje je visoko na listi onih s kojima smo naučili živjeti.

23.10.2019.

Misao je energija


U knjizi „Stvorite novo ja“, Joe Dispenza nas upoznaje kako su fizičari došli do otkrića o tome da su misli energija i da mi svojim mislima i svojim emocijama utječemo na materiju odnosno ono što se pojavljuje u svijetu oko nas.

Dispenza nas podsjeća da su rani fizičari podijelili svijet na materiju i misao, a kasnije na materiju i energiju. Smatralo se da su ovi parovi potpuno odvojeni jedni od drugih. Učenja su se zasnivala na dualnosti materija/um. To je stvorilo shvatanje da je u životu sve predodređeno i da ljudi mogu vrlo malo da urade da bi promijenili stvari svojim postupcima a još manje svojim mislima.

Ajnštajn je potpuno srušio dotadašnji pogled na prirodu realnosti. Počela su proučavanja zbunjujućeg ponašanja svjetlosti. Naime naučnici su zapazili da se ona ponekad ponaša kao talas (kada se zakrivljuje iza ugla npr), a u drugim situacijama kao čestica.
Po Dekartu i Njutnu ona je morala biti ili talas ili čestica, nikako oboje.

Tako je nastalo novo polje nauke – kvantna fizika.

Ono što su kvantni fizičari otkrili je da osoba, koja posmatra sićušne čestice koje sačinjavaju atome, utiče na ponašanje energije i materije.
Kvantni eksperimenti su pokazali da elektroni postoje simultano u beskonačnoj mreži mogućnosti u nevidljivom polju energije. Međutim, tek kada neki posmatrač usmjeri svoju pažnju na bilo koju lokaciju bilo kog elektrona, taj elektron se pojavljuje. Drugim riječima, čestica ne može da se manifestuje u realnosti sve dok mi to ne posmatramo.
Kvantna fizika ovaj fenomen zove efekat posmatrača.

To znači da sve u našoj fizičkoj realnosti postoji kao potencijal.
Drugim riječima, ako možete da zamislite neki budući događaj u svom životu na osnovu neke od svojih ličnih želja, ta realnost već postoji kao mogućnost u kvantnom polju, čekajući da je vi opazite. Naša svijest (um) utiče na energiju (materiju) zbog toga što naša svijest jeste energija i energija ima svijest. Mi smo dovoljno moćni da možemo da utičemo na materiju zato što smo na najelemntarnijem nivou mi energija sa sviješću.

Mi šaljemo određen i jasan energetski obrazac, odnosno svoj energetski potpis. Sve što je materijalno uvijek emituje određene obrasce energije. Ta energija nosi informaciju. Naša stanja uma, svjesna i nesvjesna, mijenjaju taj potpis iz trenutka u trenutak zato što smo mi više od našeg fizičkog tijela, mi smo svijest koja koristi tijelo i mozak da bi izrazila različite nivoe uma.

Mi komuniciramo sa kvantnim poljem primarno pomoću svojih misli i osjećanja. Naše misli su energija.

Kada imamo negativne emocije (ljutnja ili strah npr.) naš srčani ritam postaje dezorganizovan i nepravilan. Pozitivne emocije (ljubav, radost npr.) proizvode koherentne obrasce koji su veoma uređeni.
Samo kada imamo visoku emociju i jasan cilj s kojim smo usklađeni, bit ćemo u stanju da proizvedemo željeni efekat. Namjera (misao) i pozitivna emocija daju promjenu.

Kvantno polje ne odgovara na naše želje, niti samo na naše ciljeve, ono isključivo odgovara kada je to dvoje usklađeno i koherentno.

Kvantno polje odgovara na ono što smo mi kao biće.
Tako piše Dispenza na osnovu naučnih istraživanja u ovom polju. Svakako preporučujem da pročitate ovu knjigu za više informacija.

21.10.2019.

Čitate li vi misli sagovorniku?


Hajde da kroz zabavan sadržaj govorimo o ozbiljnoj temi.

"kaye fadila sabite oka nisam sklopila reko danije zbog kafe ma kaye nije sigurno dvajes sam hin juče popila" Sabit Iztarčina

Komedije se grade na nesporazumima.
Nerazumijevanje između ljudi također nastaje na onom mjestu gdje nismo pravilno rastumačili poruku. Nekada se tome smijemo, nekada ulazimo u dublje nesporazume i čak konflikte.
Zašto nismo pravilno rastumačili poruku? Jer smo poruci nešto dodali, nešto oduzeli, nešto nismo niti čuli, i sl. Zato je AKTIVNO SLUŠANJE važan proces u komunikaciji.

Kada Fadila kaže Sabitu da oka nije sklopila, Sabit bi, da izbjegne nesporazum, trebalo da upita: Zbog čega? Umjesto toga Sabit PRETPOSTAVLJA da je "zbog kafe". Poznato nam je opet da uzrok nespavanja može biti mnogo šta osim kafe. To znači da se Sabit služi metodom ČITANJA MISLI sagovornice.
Da bi Fadila izbjegla dalji nesporazum trebalo bi da upita: Zašto misliš zbog kafe?
Zašto? Jer je upotrebljena vrlo neodređena formulacija. Ako je i uzrok nespavanja kafa, to opet može da znači i nedostatak i višak kafe kao uzrok nespavanja. Umjesto toga Fadila PRETPOSTAVLJA da Sabit misli da ona nije popila dovoljno kafe.

Pretpostavke su proistekle iz naših uvjerenja i iskustava i naravno da zbog toga često mislimo da i druga strana misli na isti način, zaboravljajući da svako od nas ima različita iskustva i uvjerenja koja ne moraju da se podudaraju.

U NLP-u se zato koriste metamodeli koji služe da se tačno definiraju pitanja koja omogućavaju jasnoću u razgovoru i dobivanje tačnih informacija. Umijeće postavljanja pravih pitanja nije rezervisano samo za terapeute, savjetnike, već za sve ljude u svakodnevnoj komunikaciji.
Jasna komunikacija pomaže uspostavljanje saradnje i razumijevanja, o ma kojem odnosu da govorimo.

05.10.2019.

Umjesto čestitke za Dan nastavnika


Jučer sretoh svoju nastavnicu iz osnovne škole, Majdu O. Predavala mi je tada srpskohrvatski jezik. Obradovao me susret pri kome se lijepo pozdravismo. Srdačan osmijeh ne može se naštimati.
Nastavnica Majda nam je vodila i recitatorsku sekciju u Četvrtoj osnovnoj školi. Prema mom sjećanju i doživljaju, imala je dozu strogoće u smislu šta i kako treba uraditi; kako se izraziti, šta naglasiti, gdje i zašto napraviti pauzu u govoru i kako stajati dok govorimo. Ponavljali smo i vježbali dok ne bismo postigli efekat pravog i potpunog dojma umjetničkog teksta. Ùčestvovali smo na brojnim priredbama u školi. Tu sam počela i recitovati i govoriti stihove i suočavati se sa tremom.
Kao djevojčica sam imala otpor prema javnim nastupima zbog treme koja je najvećim dijelom bila uzrokovana mojim perfekcionizmom. Ali šta sam s nastavnicom Majdom naučila? Ponavljanje i priprema su bitni. Govoriti glasno i jasno je bitno. Dikcija je bitna. Ispraviti se je bitno. Svaki interpukcijski znak diktira i način govora i nije slučajno tu gdje jeste. A trema će biti poražena uz redovnu vježbu.
Moje unutrašnje: "ne mogu ja to", mijenjalo se pod upornim i predanim radom nastavnice. Za nju je postojao talenat i potencijal i „ne mogu“ nije bila opcija.

Mnogo godina poslije na postiplomskom iz komunikologije učila sam o javnom govoru sve ono što sam praktično prošla na svoj način uz mentorstvo nastavnice Majde i uz kasnija brojna iskustva javnog govorenja. U djetinjstvu sam, da bih se lakse nosila sa tremom, izgradila svoj način prevazilaženja o kojem sam tek na postdiplomskom čitala - vizuelizacija. Zamišljanje svega od a do ž. Proživljavanje emotivno dok ne bih u svojoj glavi gotovo čula aplauz i vidjela lica koja me podržavaju. To su bile moje mentalne konstrukcije koje su se i ostvarivale.
Danas me često pitaju imam li tremu kada javno govorim. Nakon godina javnih nastupa moram reći da, uvijek imam tremu. To je ona pozitivna trema koja je podsticaj da dam najbolje od sebe. I da, nikada ne govorim javno bez priprema i vježbi, za što sam se istrenirala još od osnovne škole.

Iskreno, i ako bih pomislila da ne mogu, ja negdje čujem taj glas koji kaže „možeš i hoćeš; vježbaj“. Tako sam u različitim razdobljima svog života u ovih 25 godina imala brojna iskustva javnih nastupa: recitiranje, moderiranje, vođenje programa, davanje izjava, obraćanja i držanja govora, gostovanje uživo, gostovanje na tv, radiju, promocije, odnosi s javnostima, učešće na okruglom stolu, učešće na konferenciji, učešće u pregovorima, držanje radionica, rad u nastavi. Svaki put sam prevazišla jedan dio sebe i svaki put sam naučila nešto novo o sebi i svojim granicama.

Smatram da je potrebna i strogoća nastavnika da bi iz djeteta izvukli najbolje i ono što prepoznaju kao potencijal. Strogoća u smislu da se zna ko je taj ko vodi cijeli proces i ko zna put do rezultata. Neko ko je kredibilan da mu dijete povjeruje i da ga slijedi. Djeci bih rekla, poštujte upute nastavnika, jer su dobronamjerne. A roditeljima, pustite djecu da se razvijaju svojim putevima jer nikad ne znate gdje će ih neka sekcija, kurs, vannastavna aktivnost odvesti.

I da, bez ljubavi prema profesiji i djeci, nema rezultata u ovom pozivu. Hvala mojim nastavnicama jezika i književnosti iz osnovne škole, Majdi O. i Zijadi G. (rahmetli), uz vas sam izgradila temelje kuće u kojoj boravim danas.

27.09.2019.

Kakav je život freelancerke


Putovanja su lijepa prilika da steknemo nova iskustva, upoznamo ljude, kulture, naučimo ponešto i o sebi i vlastitim granicama.
Drugi dan u Istanbulu odlučila sam obići neka značajnija mjesta. Imala sam sreću da sam smještena u hotelu u četvrti Fatih, odakle mi je trebalo po 10 i 15 minuta šetnje do značajnih kulturnih spomenika. Istovremeno uživam gledati lica ljudi u prolazu. Volim da vidim kako se odvija stvarni život jednog grada. Šta rade lokalci, kako žive, čime se bave i slično.

Tražeći put do Galata kule zamolila sam jednu djevojku da mi kaže kuda je najbolje da se popenjem do kule. U nekoliko razmijenjenih rečenica saznam da je Ruskinja, iz Moskve, i da ide u restoran blizu kule jer je saznala da je pogled prelijep na Istanbul. Pozvala me na piće i od tog trenutka smo provele pola dana obilazeći neka značajna ali i manje značajna mjesta u ovom gradu.

Ja vjerujem da ljude nikada ne srećemo slučajno i da svaki susret ima svoju svrhu i smisao. Ponekad to vidimo odmah, ponekad nakon nekog vremena, ali stvari se slože.

Ana je freelancer. Ja to zovem „slobodni strijelac u životu“. Putuje i piše. Piše blog, piše tekstove za ljude koji prodaju neke proizvode i usluge. Podučava Ruse online engleski i italijanski. U Istanbulu ostaje oko mjesec dana. Ona je ono što bih ja nazvala sloboda.

Rekla mi je da je dugo razmišljala o tome šta želi u životu i od života, da jako voli putovati, da rado piše blog i da nikada ustvari nije imala dovoljno hrabrosti da napravi iskorak ka svojim željama.
Jedan dan je samo rekla sebi da je vrijeme da se usudi i da počne da radi to što želi. Da je vrijeme da prestane da se sakriva iza razloga. Tu negdje je život koji želi živjeti i to mora biti taj dan.
Taj trenutak je bio presudan. Jednostavno je uskočila u svoje želje. Uskočila je u tračnice života o kojem je sanjala.

Izabrala je boraviti u zemljama sedmicama. Prethodno se upoznati sa atrakcijama, sa preporukama, doživjeti lokalno što više. Tako putuje već nekoliko godina i tako danas živi.

U Istanbul je stigla iz Bugarske. Ne zna još koja će biti njena sljedeća destinacija.
Rekla sam joj da progugla Mostar i Sarajevo malo. Odmah je potražila Mostar i ostala zadivljena slikom Starog mosta. Rekoh ponosno, da, to je najljepši grad na svijetu, moraš pisati o njemu.
A ja ću vam pisati još ponešto iz ovog meni dragog susreta.

15.09.2019.

Kako i zašto puštamo ljude iz života

"Ako želiš ući u moj život, vrata su ti otvorena.
Ako želiš izaći iz mog života, vrata su ti otvorena.
Molim te samo da ne stojiš na vratima, blokiraš mi promet."

Je li vam teško ili lako pustiti ljude iz svog života?
Birate li poznato i kada niste sretni?
Nalazite li opravdanja ili razgovarate direktno o onom što vas muči i što želite u nekom odnosu (porodični, prijateljski, partnerski)?
Je li vam lako definisati šta hoćete?
Kažete li šta trebate, čemu težite u odnosu?
Mučite li sebe osjećajem krivice?
Mislite li da ste trebali dati još nešto ili još malo sebe? A dali ste godinama ili mjesecima.
Osjećate li da trebate biti osoba koja daje više? Znate li postaviti granice i zaštiti sebe? Pomislite li da ćete se isprazniti i da vam energija pada u nekim odnosima?
Je li vas strah svog straha?
To je tačka kulminacije.
Ili strah ili ti.
Ili smrt (živi mrtvac) ili život. Ili nisi ili jesi.

Odnos je kao klackalica. Razmjena darova i energija. Zabavno je. Klackate se. I zrak struji.
Dok god jedno daje više, ništa se ne događa.
Zamislimo sve što dajemo kao da drugom prebacujemo fizički na klackalicu i njegova strana postaje teža. Šta se događa? Ništa ako samo jedna strana daje. Ništa ako nema balansa u davanju. Stojite. Zrak stoji oko vas. Vremenom postaje dosadno, nesnošljivo i zagušljivo.
Jedan će sići sa klackalice.
Ako je to onaj ko je davao, bit će potreban napor. Jer je gore. Vise mu noge. Ipak, onaj ko hoće da napusti tu igru pronaći će načina i skočiti. Dodir sa tlom može biti jak, naporan, intenzivan.
Onaj ko je naviknut da prima ili uzima, primijetit će možda da je trebalo malo više učešća u toj igri. Malo više davanja. Malo više navigacije do kojih visina se želi ići. I malo manje straha da se davanjem gubi.
Možda će nesvjestan svoje uloge ostati na klackalici čekajući drugu osobu. I opet se neće ništa promijeniti ako očekuje da joj se stalno daje. Ponavljat će se iskustva do spoznaje.
Nedavanjem se ispada iz igre.

04.09.2019.

Kako padamo na izgled osobe

Da biste poštovali osobu nije dovoljno da izgleda dobro, što podrazumijeva odijelo, frizuru, već i da izgled prate i njeni postupci i govor. To se već zove kredibilitet.
Kada osobu procjenjujete na osnovu izgleda, činite prvu i osnovnu grešku u komunikaciji - procjenjujete. Vaša procjena je vaša stvar i najčešće nema veze s osobom koju procjenjujete.
Ljudi nisu samo ono što vidimo. Nikada nisu. I nikada neće biti. Lako nas zavara nečiji izgled. Bilo da nam se on sviđa ili ne sviđa. Stav manje vara, u njemu vidite dio osobnosti.
U postupcima tek vidite čovjeka ispred sebe. A za to vam ipak treba duže od 10 minuta.

I da se vratimo na temelj u komunikativnom procesu: procjenjivanje drugih je uvijek kretanje u sigurnom prostoru. On me podsjeća na to i to, iskustvo je neprijatno ili prijatno, desilo se prije 10 god ili ga niste ni svjesni ali nekako znate da vam se osoba sviđa ili vam se ne sviđa, ne trebate objektivno obrazloženje jer jednostavno znate, naravno da znate, to je iskustvo koje pomaže da u isti koš svrstate sve slične osobe i označite ih sa: nepoželjno ili poželjno. Tako se stalno vrtimo u okvirima istih iskustava, istih ljudi. U njima pronalazimo dijelove sebe.

Recimo da se pred vama pojavi bajker, puštene kose, u 40tim, vi biste imali svoju procjenu osobe.
Sad recimo da se pojavi ljekar, u bijelom mantilu, blistavog i šarmantnog osmijeha, vi biste imali svoju procjenu. Recimo da gledate u muškarca koji stoji na bini i recituje erotsku poeziju ili muškarca koji čita dijelove romana s vrlo interesantnim komičnim dijalozima, vidjeli biste različito.

Sad da vam kažem da je u svim nabrojanim opisima riječ o istom muškarcu kojeg sam imala priliku upoznati jedne godine, bilo bi vam možda još interesantnije pa ćete se vratiti na opise da se isprovjeravate šta vam se nije svidjelo ili kako je moguće da vam se svidio jedan opis na osnovu kojeg biste imali svoje procjene tog muškarca. Kako god, o čovjeku pojma nemamo.
E pa to je život. Svi mi igramo svoje male uloge života. Uloga je samo uloga. Sada ste domaćica, za sat poslovna žena, za dva nosite smetlje ulicom, za pet prisustvujete nekoj svečanosti i td. Nikada ne izgledate isto, ali osobnost i stav nosite sa sobom u svemu.

01.09.2019.

Pokretačka snaga misli


Jednom prilikom u razgovoru s poznanicom, kaže da nije baš najsretnija zbog posla kojeg radi. Smatrala je da ono što radi mora biti više intelektualni rad, da treba više da se trudi i da se nekako „namuči“ u tome što radi.
Činilo joj se da previše lako zaradi novac i da je njen posao ustvari hobi.

Ja sam opet ispred sebe vidjela pametnu, fakultetski obrazovanu osobu, koja je uspješna u svom poslu, koja je uz to i lijepa i prijatna.
Međutim, ono što drugi o nama misle, često nema velike koristi dok god imamo sami suprotno gledište. Kako je njeno razmišljanje odraz uvjerenja, pitala sam: A ko ti je rekao da se za novac mora mučiti? Pogledala me propitivački.
Nastavila sam: Koliko poznaješ ljudi u svom okruženju da su od hobija napravili biznis i sebi organizuju vrijeme, obaveze, odmor, pri tome lijepo zarađuju?

Rekla je da nije na takav način razmišljala o svom poslu. U tom trenutku je shvatila da je stalno živjela sa uvjerenjem da se za platu moraš pomučiti. I da ti platu treba neko dati. S druge strane, mučio ju je i ego. Mučilo je, a to je potrebno sebi priznati da bi nastala promjena, što ne radi sa fakultetskom diplomom.

Nažalost, lično poznajem nekoliko osoba koje su razočarane svojim životom i ne prihvataju poslove koji nisu vezani uz njihovu diplomu i tako biraju ostajati kući i biraju s velikim nezadovoljstvom raditi neke manje poslove uz stalno žaljenje kako nema posla i kako je nemoguće živjeti u ovoj zemlji.

Da li mislite da ste neadekvatni zbog toga što radite? Da ste manje vrijedni, manje važni, manje uspješni? Sve što mislite, ono u što ste uvjereni, to će vas odrediti. Ne čine to drugi ljudi. Drugi ljudi samo reaguju na ono što mi već o sebi mislimo.
Ako imate sličnih dilema i trebate savjetovanje, javite se da dogovorimo termin i prestanite sami sebi podapinjati.

Moj posao je bezvrijedan jer ga radim lako i ne mučim se. To je uvjerenje.
Moj posao je vrijedan upravo zato što ga radim s lakoćom i uživanjem. Svojim poslom usrećujem i sebe i druge. Ja volim to što radim. Iz toga mogu napraviti svoju malu imperiju. To je također uvjerenje.
Ova dva uvjerenja bitno mijenjaju vaš stav, ponašanje, aktivnosti, emocije. Vaša misao je početak te lančane reakcije. To je ono na što reagujete vi, ali i vaše okruženje.
Razmislite: da li vas zaista vaš posao ne ispunjava ili treba da promijenite način na koji sagledavate to što radite? Šta je to što je po vama vrijedno u životu i poslu? Šta je to što vi želite?

26.08.2019.

Nema istih puteva


Dva su mjesta koja me na dionici puta Mostar – Sarajevo posebno fasciniraju.
Prvi je tunel Salakovac i drugi tunel Ivan.

I upravo jutros pri povratku iz Sarajeva dok me je pratila magla i mješavina sivo-bijele boje, razmišljam nije li i taj put na neki način metafora života.
U životu nikada nije sivo ili ružičasto. U životu je i sivo i ružičasto. Svaka boja ima svoje mjesto i vrijeme. Bez jedne ne bismo prepoznavali drugu.

Sivilo i magla mogu biti simboli nekih teških trenutaka u životu. Nekih opterećenja. Momenata u kojima čovjek ne zna jasno kuda ide. Ili se pita koliko dugo će to izazovno stanje da traje.
Zatim tunel, kao mjesto mraka, kao mjesto tame u nama koje simbolizira unutrašnje dno crnih slutnji, strahova, razočarenja, tuga, i sličnog. I odjednom, svjetlo, boje, pri izlasku iz tunela. Kao proces rađanja. Preporađanja. Spoznaje. Kreativnosti. Ili udar groma u mračnoj noći, koji me opet na to sve asocira.
Bukvalno prelazak iz jedne zone u drugu. Iz jednog stanja u drugo. To i jeste život.

Rast se dogodio onda kada imamo sposobnost da jednako uživamo u vožnji kroz to sivilo kao i kroz vedrinu. Svjesni da će obe proći i da je do nas na koji način ćemo ih doživljavati.

Tunel Salakovac je nešto drugačija priča, ali jednako životna.
Do tunela iz pravca sjevera ka jugu, nemate mnogo opcija u vožnji. Lijevo je brdo i stijene, desno je jezero. Nije pametno ni u goru ni u vodu. Nekako je određen put. Možete stati sa strane na proširenjima i posmatrati krajolik. Uživati opet u onom što vam je dato da prođete.
Možete projuriti ne naučivši ništa. Ne spoznavši ništa. Možete spoznavati između kamena i vode. A tek te krivine! Prava vožnja je u krivinama. Ne na autoputu. Autoput uspavljuje ljude. Je li me razumijete na simboličnoj ravni? Nemojte biti spavači.

U životu imamo, dakle, dionice koje su određene, i ne slučajno, da vježbamo sebe.
I pitaš se zašto mi je to dato i kada će proći. Kada naučiš.
I odjednom tunel i pred tobom se otvara prostor, ravnica. Pogled ti se zaustavlja na gromadi od planine, ugledaš rijeku s desne strane kako vijuga. I ona je prihvatila svoju cestu i produbljuje prostor i širi se na putu do mora, na putu do nepregledne plaveti pred kojom i ti zastaješ.

Tu shvataš da imaš izbore i mogućnosti i da oni uvijek postoje. Trebaš samo proći put do tog mjesta.


Stariji postovi

<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
4635

Powered by Blogger.ba