Magija buđenja

Ozbiljni izazovi su obogatili moj život. Na stotine javnih nastupa me gradilo, a teorijsko znanje nadogradilo. Tu sam da dijelimo iskustva. Dobro došli.

14.01.2020.

Kako ne odustati od svojih ciljeva?


Jeste li već postavili ciljeve? Jeste li zadali sebi rokove i plan aktivnosti?
To je lakši dio, ako mene pitate. Lako je naučiti precizno postaviti ciljeve, ali nije uvijek lako ne odustati od svojih ciljeva. Znamo svi mi koji smo sve znali i sve koristi od nekog cilja jasno razumjeli, ali smo ipak odustali. Neko će reći nismo bili dovoljno motivisani. Možda.
Ja mislim da se nismo dovoljno jasno složili sa samima sobom. Navest ću svoj primjer.

Moj cilj je bio prestati jesti industrijsko slatko. Prije dvije godine je postavljen. Odlično sam se informisala koliko mom zdravlju ono šteti. Loše je bilo i to što sam bila ovisnik o slatku, posebno tu mislim na čokoladu. Saznala sam i da su eksperimenti pokazali da je miševe lakše „skinuti“ sa kokaina nego li sa šećera. To bi značilo da je šećer droga u slobodnoj prodaji koja nas polako a sigurno ubija.

I zaista sam napravila bila taj korak i tri mjeseca nisam jela industrijsko slatko. Zatim je došao rođendan moje kćerke i ja sam pokleknula. „Kako mama nećeš probati moju tortu“. E pa mama će probati. (Kao teškog srca). I tako sam se lako vratila na staro. Bukvalno kao kada ovisnika vratite u poznato okruženje.

Nastavila sam istraživati ovaj put više u sebi. Sa kojim emocijama vežem uzimanje slatkiša. I došla do svojih odgovora. Ovisnost je bijeg od nečeg u sebi. Kada taj dio osvijestimo, to više ne može vladati nama. Zato je važno tragati za odgovorima u sebi.

Prije nove godine sam, negdje oko Božića, napravila konačnu odluku.
Htjela sam veći izazov. Znala sam da uz Novu godinu idu i slatkiši. I htjela sam da sebe testiram. Da sebe osnažim.
Krenula sam na program ishrane u saradnji sa nutricionistom. Nisam htjela na svoju ruku praviti neke korake koji bi me obeshrabrili.

Prva sedmica mi je bila kritična. Nije bilo ni voća u prehrani. Imala sam pojačanu nervozu, povišenim tonom sam razgovarala sa svojima kući, sve me je nerviralo, a na pogled na japanku jabuku ili kivi mi je išla voda na usta.
Nastavila sam i meditirati i koncentrisati se na novu sebe. Preživjela sam. I moji su sa mnom.

Znali su da sam na programu promjene načina ishrane i imali su razumijevanja za moja kratkotrajna ludila. Na momente sam imala osjećaj da treperim.
Sretna okolnost je bila da sam sebi uvela post svakog ponedjeljka, kada je to bilo moguće, iz duhovnih razloga. Post sam prakticirala već koji mjesec pa je to bila dodatna snaga u meni.

Prošla je Nova godina, pojela sam dvije šape i to je sve. Na tren sam osjetila krivicu (a znam koliko je to niska vibracija!) jer sam prekršila pravilo, ali sam se vratila sebi govoreći da je u redu i da samo nastavim dalje do svog cilja. Tako sam u trenu odbacila i osjećaj krivice za kojeg znam da nigdje ne vodi.

U mojoj glavi je nastala promjena jer sam ovaj put imala iskreno razumijevanje za sebe. Sebe sam hrabrila na način kako sam to činila za druge. Za 15 dana sam izgubila 3 kg. Osjećala sam sitost i zadovoljstvo jedući svoje obroke. I sve to je dodatno pojačao moju zahvalnost na onom što imam na stolu.

Prethodno sam radila vizuelizacije i apsolutno sam sigurna kako želim da se ponašam prema sebi. Kada voliš nekog onda mu želiš sve najbolje, zar ne. Često smo prema sebi veliki neprijatelji.
Ja sam se u sebi složila sa sobom. Moja misao je u ovom slučaju vrlo jasna. I ona kaže da za sebe biram najbolje i ono što me usrećuje. Zašto? Zato što volim sebe najiskrenije ikada.

Zašto ova priča? Da bih vam rekla da je put promjene koju želimo napraviti nekada dug nekada kratak. Ako nešto ponavljamo 40 godina, 20 godina, nije realno napraviti promjenu u jednom danu. Zato ljudi odustaju. Odustaju jer promjena zahtjeva novi način razmišljanja, novi način postupanja, nove ili drugačije izbore u životu.
Kako Ajnštajn još reče, ne možeš stalno raditi isto a očekivati drugačiji rezultat.

Kroz NLP sam naučila da se put otvara kada je putnik spreman. E putnika je važno pripremiti za putovanje kojim se želi otisnuti. A granice, istina, jesu uvijek u nama, nikada izvan nas.

Moja poruka je da ne odustajete od sebe nikada, ma koliko puta pali. Brojite one trenutke kada ste ustali i hrabro nastavili dalje birajući za sebe dobro.

20.12.2019.

Zahvalnost je visoka vibracija


Jutros sam se sudarila.
Moj pogled na desno da vidim da li ima auta kako bih se prestrojila i zaustavljanje vozača ispred mene da propusti pješaka, sklopili su se u jedan trenutak koji je proizveo sudar.

Iznenadilo me je i pomislila sam na momenat šta da je bila brža vožnja auto ispred mene bi udario pješaka ispred njega. Odbacim brzo misao kao špekulaciju i kažem sebi U redu je, to je samo materijalna šteta, neka smo svi dobro.

Upalila sam sva svjetla i izašla iz auta. Izašao je i vozač čije sam auto udarila. Rekla sam mu Oprostite mi što sam Vam uzrokovala stres. I sebi sam. Žao mi je.
Htjela sam da platim štetu ili da zove policiju, šta god procjenjuje da treba da se uradi.

Šteta nije bila velika pa je samo pitao jesam li dobro i rekao i sam da je važno da nije nikome ništa bilo. Nije mi dao da platim štetu. Shvatih da putuje dalje pa pitah odakle je. Iz Sarajeva, reče.

Raziđosmo se. Ja vidno uznemirena usljed izenadne situacije, s bocom Oaze koju mi dade iz svog auta da se napijem vode, odvezem se na posao.

Ustala sam se zahvalna i ovog jutra.

14.12.2019.

Magično poput prazničnih čarolija - buđenje


Mora da postoji ako ima ime

Kada sam trebala dati neki naziv blogu, iz mene je samo izronilo „magija buđenja“. Nasmijala sam se samoj sebi i pomislila: Je li to pametan naziv (hoće li ljudi pomisliti evo još jedna vještica bez metle).
Kako ne spadam u one koji žive često po nalogu logike, izabrala sam nalog instikta ili intuicije. Jako sam dobro znala šta želim prenijeti svojim pisanjem i radom s ljudima.

Kako sam se i sama dugo budila i imam bljeskove budnosti, vjerovala sam da je „magija buđenja“ najbolja opcija za put kojim idem.

Nauka i magija pod ruku

Nedavno sam na fakultetu u biblioteci birala knjige na isti instiktivan način. Psihologija, komunikacije, taj dio polica.
„Neuvjetovani život – Kako u sebi otkriti moć za ostvarenje svojih snova“, Deepak Chopra. Hm. Zvučalo mi je primamljivo, posebno što sam neke njegove knjige već čitala, odlučim uzeti tu.
Osim te izaberem Tiraniju izbora i Bolesni na vlasti (bolesti kod ljudi na vrhu vlasti u posljednjih 100 godina). Lijep balans.

I večeras, čitajući Chopru, stignem do pojma „magično razmišljanje“. Da se razumijemo, Chopra je endokrinolog koji je proučavao ajurvedu i spajao s njom istraživanja zapadne medicine, neurološke spoznaje i fiziku, znači naučnik. E kako nauka i magija idu zajedno?

Magično razmišljati znači čvrsto vjerovati da smo u stanju svojim mislima kontrolisati stvarnost, kaže on.

Chopra se bavi time da li smo u stanju svojim mislima djelovati na stvarnost i kaže da će mistik reći da, ali da će većinu ljudi to pitanje privlačiti i zbunjivati istovremeno.
Magično razmišljanje on naziva i „pozivanjem na sebe“, što bi značilo da stvarnost odmjeravamo prema unutrašnjim, ličnim osjećajima i intuiciji.
On kaže da živimo li u skladu sa tim principom, nema nikakve misterije kad pomak u svijesti izazove promjenu u našem tijelu, budući da sva realnost počinje s takvim pomakom i mijenja se isto kao i mi.

Unutrašnje i/li vanjsko

Šta je suprotno pozivanju na sebe? Pozivanje na objekte. To je davanje primarne važnosti vanjskim stvarima umjesto sebi. Praktično, to znači da sviješću vladaju predmeti kao objekti koje opažamo spolja. Lakše nam je povjerovati im jer imaju čvrste oblike, pa se čine stvarnijima.

„Magično razmišljanje je stoga, ne otklon od razuma, već način da se zakorači dalje od njega, u područje u kojem ima više živosti i smisla.“ Kaže on.
Podsjeća nas na vrijeme dok smo bili djeca. Tek rođena djeca su fokusirana samo na sebe, što znači da u život i jesmo krenuli obdareni magičnim razmišljanjem.

Slijedeći pravila elektromagnetnog polja, kaže da nijedan dio polja ne može da se pomakne a da ne izazove pomak cjeline. Preneseno na um, svaka naša misao djeluje na sve druge umove, ne zato što primjenjujemo parapsihološke moći, već zato što je svaki um izdanak istog polja.
Podsjeća nas i da je svaka duhovna tradicija na svoj način pokušavala uvjeriti čovjeka da je bezvremensko stvarnije od bilo kojeg iskustva unutar vremena.

Zakon početka

I gdje je veza? Magija buđenja je nastala u januaru ove godine. "Magično razmišljanje" otkrivam na odmaku iste. Nije li i potvrda „zakona početka“. Je li magično razmišljanje došlo nakon magije buđenja ili obrnuto? Ja vjerujem – obrnuto. To je samo djelić u pomaku cjeline, započet mnogo prije.

Probuditi se sa spoznajom da si dio cjeline izaziva radost i hrani svaku ćeliju ljubavlju. Kakvo radosno buđenje Univerzuma!
Unutrašnji resursi su najsnažniji iako ih ne vidimo. Želim vam da razmišljate magično u ovo doba čarobnih praznika.

27.11.2019.

Zemljotres i moć uma


Sjećate li se priče o dječacima fudbalskog kluba uzrasta između 11 i 16 godina koji su nakon 17 dana spašeni iz pećine na Tajlandu zajedno sa svojim trenerom? Dogodilo se to u junu 2018. godine.
Nakon što su ušli u pećinu, počela je monsunska kiša i pećina je bila poplavljena.
Plan spasavanja je bio neizvjestan iako su ih spasioci locirali 5 km od ulaza u pećinu, u jednoj od komora. Zbog uskog prolaza u pećinu i vremenskih prilika, izvlačili su ih jednog po jednog. Proces spasavanja je mogao trajati mjesecima i nije se mogao predvidjeti.
Sa dječacima je bio njihov 25ogodišnji trener, bivši budistički monah.

Kako su dječaci preživjeli toliko dana zarobljeni u pećini?

Trener ih je učio meditaciji kako bi ostali smireni i racionalno trošili kisik. Pili su vodu koja je kapala sa zidova pećine i jeli komadiće rođendanskog kolača kojeg je neko od dječaka ponio sa sobom.

Jučer smo imali zemljotres u blizini Mostara.
Nije prijatno kada se zemlja trese.

Plašimo li se stvarno zemljotresa? Ne. Plašimo se što nemamo kontrolu. Plašimo se što smo odjednom tako mali, tako nevidljivi, prašina, ništa. Ego nam ne podnosi da smo ništa. Ego hoće da je nešto i neko. Ego hoće da ima kontrolu, da ga se pita, da je važan. Ego se jako vrijeđa kada mu se zaljulja fotelja ili tlo pod nogama. Ego ne shvata da biti ništa zapravo znači biti sve.

Meditacija je put smirivanja ega i smirivanja uma. Misao je okidač naše emotivne reakcije.
Zemlja se trese – percipiramo čulima. Prva misao je: Poginut ću, ili Umrijet ću. I tu nastaje panika i strah. I tada se ponašamo neracionalno i mahnito.

Tako su jučer ljudi panično bježali na stepenice i liftove na višespratnicama. Tako su nastavnici istrčavali kako su zanali i umjeli sa djecom. Tako su neki imali opciju da iskaču kroz prozore na prizemlju jer im je kao bliže. Tako su neki ostavili djecu i istrčali van sami.
I ko zna kakvih je sve primjera bilo. I svaki od tih treba razumjeti i možemo razumjeti jer dolazi iz straha. Strah od smrti budi reakciju preživljavanja. Daj da spasim sebe. Daj da preživim.

Panika onesposobljava čovjeka da preživi. Navedeni primjeri su svjedoci tome.

Kada se kriza dogodi vidimo koliko smo nespremni za nju na psihološkoj ravni. Postoje smjernice kretanja u prostorijama u slučaju kriza. Ljudi ih ne vide. Neki su prošli obuke. Mozak im je zablokirao u strahu pa se ne sjećaju.

Meditacija nas uči kako da se smirimo. Kako da budemo prisutni u sada i ovdje. Ti ne znaš kada ćeš umrijeti. Ti ne znaš od čega ćeš umrijeti. Nemoj se praviti prorokom.
Disanje je također bitno u stanjima straha i stresa. Svjesno disanje. Usmjeri um na disanje. Diši polako. Umirit ćeš tenzije u sebi.
Meditiraj dnevno po pet minuta. Petnaest. Vremenom ćeš poželjeti povećavati to vrijeme.

Jeste li noćas budni čekali novi zemljotres? Je li danas isčekujete novi zemljotres?
Ako je odgovor Da, to znači da ne živite u svome sada i ovdje. To znači da ste dopustili strahu da vas paralizuje. Svaki vaš udah i izdah nakon zemljotresa je nesvjestan. Tako se protraći život.
Svaki naš udah i izdah nakon kriza morao bi biti još svjesniji, još ljubavniji, još prisutniji.

Kriza je prilika za rast svjesnosti i ljubavi. Za takav proces trebaju nam treneri poput mladog fudbalskog trenera koji se vještini i snazi meditacije naučio dok je bio monah. Ne znam imam li sutra, ali definitivno imam ovo sada i to je sve što mi u ovom trenutku treba. Koje olakšanje.

08.11.2019.

Ako ne znaš uživati u putovanju ni cilj te neće usrećiti


Prisustvovah na konferenciji o inovatorima i idejama, pa se pitam gdje su te vijesti o uspješnim ljudima i njihovim idejama? Oni trebaju biti uzor našoj djeci.
A ti ljudi pričaju o idejama, kreativnom procesu, upornosti, odricanju za snove, strasti, ljubavi, ludosti koja je potrebna da uspiješ dok ti drugi govore da nećeš, povezivanju sa ljudima, komunikaciji, hrabrosti, strahu, ushićenju, oduševljenju koje ti je gorivo da nastaviš dalje razvijati svoj posao.

A novac dođe da ti unaprijedi posao i nikako nije primarni cilj. Da. I o obrazovanju koje ne ispunjava potrebe naše djece i koje im rijetko daje priliku da sami nešto smisle, kreiraju, stvore svojim umom i rukama.

Reče neko: ne daj mu ribu, nauči ga da peca. Naša djeca ne uče da pecaju. A to im obrazovanje treba dati.

Jedino mi je zaparalo uši kada su inovatori predstavili svoj projekat virtuelnog učenja pa kazali da je taj vid učenja pomoću virtuelnih naočara koje ih uvedu npr u neki historijski događaj puno brže i uzbudljivije od učenja iz knjige.
E te knjige i pisanje koje su ove generacije imale nikako se ne smije oduzeti djeci, niti jedne generacije.

Zašto? Jer čitajući knjige suučestvujemo u stvaranju svog virtuelnog svijeta, a to je kreativan proces. Jer čitajući knjige budimo maštu, isčekujemo šta će se dogoditi, kuda će nas priča odvesti.

Svi spominju vrijeme, kako je vrijeme potrebno da ideja sazrije, kako je vrijeme potrebno da se stvari slegnu na mjesto, da koji put propadne ideja da bi se razvila ona najbolja za njih.
E čitanje je proces i zahtijeva vrijeme i dobro je da je tako.
Za velike stvari treba i vrijeme u kojem se korača uporno, predano, posvećeno, srcem. Jer nagrada nije novac, kao što nagrada nije ni kraj priče.
Nagrada je u procesu.

05.11.2019.

Ljubavne veze i uvjerenja


I da se vratim na moju drugaricu iz prelijepog Istanbula. Dotakle smo se teme partnerskih odnosa. Slobodna je, putuje, istražuje nova mjesta, događaje, ljude. U takvom životu ne ostavlja puno prostora za partnersku vezu. Trebao bi to biti neko s visokim nivoom razumijevanja onog što radi i načina na koji živi. A to je, kaže teško.

- I šta kažu Rusi?, pitam za njeno iskustvo naravno. - Oni su dosta tradicionalni i ne razumiju kako putujem i misle da gdje god da odem imam nekog partnera, rekla je s prizvukom tuge osmjehujući se, i dodala: Izgleda da se nikada neću udati.

A šta je svijet nego odraz naše duše, razmišljanja, očekivanja, nadanja, ubjeđenja. Ma gdje da odemo, mi ćemo uvijek pronalaziti ono što sa sobom nosimo. Svijet je naše ogledalo.

I zapravo se slažem s time da ono što pronalazi put do nas uvijek je ono čemu smo već odlučili ili izabrali ići u susret. Iz tog nečeg mi učimo o sebi.
Ako smo odgojeni na tradicionalan način, ako su u nas usađena tradicionalna shvatanja, onda su i naša očekivanja od spoljašnjeg svijeta takva, jer smo naučeni da se isto očekuje od nas.
Ipak, u jednom trenutku nešto u nama prelomi. Nešto se pobuni. Nešto kaže: Hoću da vidim više, dalje. I krene traganje. Krene obilazak svijeta, kao u ovom primjeru.
Iskustva te mijenjaju, sazrijevaš, učiš o sebi. Tako zapravo rasteš. Raste tvoja spoznaja.

A jedno se nekako ne mijenja: prilaze ti tradicionalisti ili nailaziš na muškarce koji ne poštuju žene. Kako je to moguće?

Tako što je proizašlo iz uvjerenja, iz naučenog obrasca: ako nisi tradicionalna ti si loša, niskog morala. E, da, i "nećeš se nikada udati". Uostalom i udaja je tradicionalni oblik vezivanja, zar ne?

Ne volim praviti projekcije, ali ako u jednom trenutku prevagne ljubav, kao Anina visoka vrijednost, i njen partner bude odraz njenih tradicionalnih uvjerenja, ona više neće biti svjetska putnica. To može značiti sreću a može i nesreću, zavisi koje će vrijednosti s vremenom prevagnuti.

Ako prevagne ljubav i njen partner bude odraz novih uvjerenja koja kažu da je ljubav sloboda da budeš to što jesi, Ana će ostati svjetska putnica, samo što će tada imati društvo u putovanjima i podršku u sopstvenom rastu. Vremenom, takav će se odnos razvijati i jačati obogaćen novim zajedničkim iskustvima i izazovima.

I od svih „ako“ život nam servira ona koja su izvan onog što smo pokušali zamisliti ili projicirati. No ono što nas sustiže jeste ono sa čim se sami u sebi borimo. Ono što biramo najčešće je odraz one vrijednosti i onog uvjerenja koje je visoko na listi onih s kojima smo naučili živjeti.

23.10.2019.

Misao je energija


U knjizi „Stvorite novo ja“, Joe Dispenza nas upoznaje kako su fizičari došli do otkrića o tome da su misli energija i da mi svojim mislima i svojim emocijama utječemo na materiju odnosno ono što se pojavljuje u svijetu oko nas.

Dispenza nas podsjeća da su rani fizičari podijelili svijet na materiju i misao, a kasnije na materiju i energiju. Smatralo se da su ovi parovi potpuno odvojeni jedni od drugih. Učenja su se zasnivala na dualnosti materija/um. To je stvorilo shvatanje da je u životu sve predodređeno i da ljudi mogu vrlo malo da urade da bi promijenili stvari svojim postupcima a još manje svojim mislima.

Ajnštajn je potpuno srušio dotadašnji pogled na prirodu realnosti. Počela su proučavanja zbunjujućeg ponašanja svjetlosti. Naime naučnici su zapazili da se ona ponekad ponaša kao talas (kada se zakrivljuje iza ugla npr), a u drugim situacijama kao čestica.
Po Dekartu i Njutnu ona je morala biti ili talas ili čestica, nikako oboje.

Tako je nastalo novo polje nauke – kvantna fizika.

Ono što su kvantni fizičari otkrili je da osoba, koja posmatra sićušne čestice koje sačinjavaju atome, utiče na ponašanje energije i materije.
Kvantni eksperimenti su pokazali da elektroni postoje simultano u beskonačnoj mreži mogućnosti u nevidljivom polju energije. Međutim, tek kada neki posmatrač usmjeri svoju pažnju na bilo koju lokaciju bilo kog elektrona, taj elektron se pojavljuje. Drugim riječima, čestica ne može da se manifestuje u realnosti sve dok mi to ne posmatramo.
Kvantna fizika ovaj fenomen zove efekat posmatrača.

To znači da sve u našoj fizičkoj realnosti postoji kao potencijal.
Drugim riječima, ako možete da zamislite neki budući događaj u svom životu na osnovu neke od svojih ličnih želja, ta realnost već postoji kao mogućnost u kvantnom polju, čekajući da je vi opazite. Naša svijest (um) utiče na energiju (materiju) zbog toga što naša svijest jeste energija i energija ima svijest. Mi smo dovoljno moćni da možemo da utičemo na materiju zato što smo na najelemntarnijem nivou mi energija sa sviješću.

Mi šaljemo određen i jasan energetski obrazac, odnosno svoj energetski potpis. Sve što je materijalno uvijek emituje određene obrasce energije. Ta energija nosi informaciju. Naša stanja uma, svjesna i nesvjesna, mijenjaju taj potpis iz trenutka u trenutak zato što smo mi više od našeg fizičkog tijela, mi smo svijest koja koristi tijelo i mozak da bi izrazila različite nivoe uma.

Mi komuniciramo sa kvantnim poljem primarno pomoću svojih misli i osjećanja. Naše misli su energija.

Kada imamo negativne emocije (ljutnja ili strah npr.) naš srčani ritam postaje dezorganizovan i nepravilan. Pozitivne emocije (ljubav, radost npr.) proizvode koherentne obrasce koji su veoma uređeni.
Samo kada imamo visoku emociju i jasan cilj s kojim smo usklađeni, bit ćemo u stanju da proizvedemo željeni efekat. Namjera (misao) i pozitivna emocija daju promjenu.

Kvantno polje ne odgovara na naše želje, niti samo na naše ciljeve, ono isključivo odgovara kada je to dvoje usklađeno i koherentno.

Kvantno polje odgovara na ono što smo mi kao biće.
Tako piše Dispenza na osnovu naučnih istraživanja u ovom polju. Svakako preporučujem da pročitate ovu knjigu za više informacija.

21.10.2019.

Čitate li vi misli sagovorniku?


Hajde da kroz zabavan sadržaj govorimo o ozbiljnoj temi.

"kaye fadila sabite oka nisam sklopila reko danije zbog kafe ma kaye nije sigurno dvajes sam hin juče popila" Sabit Iztarčina

Komedije se grade na nesporazumima.
Nerazumijevanje između ljudi također nastaje na onom mjestu gdje nismo pravilno rastumačili poruku. Nekada se tome smijemo, nekada ulazimo u dublje nesporazume i čak konflikte.
Zašto nismo pravilno rastumačili poruku? Jer smo poruci nešto dodali, nešto oduzeli, nešto nismo niti čuli, i sl. Zato je AKTIVNO SLUŠANJE važan proces u komunikaciji.

Kada Fadila kaže Sabitu da oka nije sklopila, Sabit bi, da izbjegne nesporazum, trebalo da upita: Zbog čega? Umjesto toga Sabit PRETPOSTAVLJA da je "zbog kafe". Poznato nam je opet da uzrok nespavanja može biti mnogo šta osim kafe. To znači da se Sabit služi metodom ČITANJA MISLI sagovornice.
Da bi Fadila izbjegla dalji nesporazum trebalo bi da upita: Zašto misliš zbog kafe?
Zašto? Jer je upotrebljena vrlo neodređena formulacija. Ako je i uzrok nespavanja kafa, to opet može da znači i nedostatak i višak kafe kao uzrok nespavanja. Umjesto toga Fadila PRETPOSTAVLJA da Sabit misli da ona nije popila dovoljno kafe.

Pretpostavke su proistekle iz naših uvjerenja i iskustava i naravno da zbog toga često mislimo da i druga strana misli na isti način, zaboravljajući da svako od nas ima različita iskustva i uvjerenja koja ne moraju da se podudaraju.

U NLP-u se zato koriste metamodeli koji služe da se tačno definiraju pitanja koja omogućavaju jasnoću u razgovoru i dobivanje tačnih informacija. Umijeće postavljanja pravih pitanja nije rezervisano samo za terapeute, savjetnike, već za sve ljude u svakodnevnoj komunikaciji.
Jasna komunikacija pomaže uspostavljanje saradnje i razumijevanja, o ma kojem odnosu da govorimo.

05.10.2019.

Umjesto čestitke za Dan nastavnika


Jučer sretoh svoju nastavnicu iz osnovne škole, Majdu O. Predavala mi je tada srpskohrvatski jezik. Obradovao me susret pri kome se lijepo pozdravismo. Srdačan osmijeh ne može se naštimati.
Nastavnica Majda nam je vodila i recitatorsku sekciju u Četvrtoj osnovnoj školi. Prema mom sjećanju i doživljaju, imala je dozu strogoće u smislu šta i kako treba uraditi; kako se izraziti, šta naglasiti, gdje i zašto napraviti pauzu u govoru i kako stajati dok govorimo. Ponavljali smo i vježbali dok ne bismo postigli efekat pravog i potpunog dojma umjetničkog teksta. Ùčestvovali smo na brojnim priredbama u školi. Tu sam počela i recitovati i govoriti stihove i suočavati se sa tremom.
Kao djevojčica sam imala otpor prema javnim nastupima zbog treme koja je najvećim dijelom bila uzrokovana mojim perfekcionizmom. Ali šta sam s nastavnicom Majdom naučila? Ponavljanje i priprema su bitni. Govoriti glasno i jasno je bitno. Dikcija je bitna. Ispraviti se je bitno. Svaki interpukcijski znak diktira i način govora i nije slučajno tu gdje jeste. A trema će biti poražena uz redovnu vježbu.
Moje unutrašnje: "ne mogu ja to", mijenjalo se pod upornim i predanim radom nastavnice. Za nju je postojao talenat i potencijal i „ne mogu“ nije bila opcija.

Mnogo godina poslije na postiplomskom iz komunikologije učila sam o javnom govoru sve ono što sam praktično prošla na svoj način uz mentorstvo nastavnice Majde i uz kasnija brojna iskustva javnog govorenja. U djetinjstvu sam, da bih se lakse nosila sa tremom, izgradila svoj način prevazilaženja o kojem sam tek na postdiplomskom čitala - vizuelizacija. Zamišljanje svega od a do ž. Proživljavanje emotivno dok ne bih u svojoj glavi gotovo čula aplauz i vidjela lica koja me podržavaju. To su bile moje mentalne konstrukcije koje su se i ostvarivale.
Danas me često pitaju imam li tremu kada javno govorim. Nakon godina javnih nastupa moram reći da, uvijek imam tremu. To je ona pozitivna trema koja je podsticaj da dam najbolje od sebe. I da, nikada ne govorim javno bez priprema i vježbi, za što sam se istrenirala još od osnovne škole.

Iskreno, i ako bih pomislila da ne mogu, ja negdje čujem taj glas koji kaže „možeš i hoćeš; vježbaj“. Tako sam u različitim razdobljima svog života u ovih 25 godina imala brojna iskustva javnih nastupa: recitiranje, moderiranje, vođenje programa, davanje izjava, obraćanja i držanja govora, gostovanje uživo, gostovanje na tv, radiju, promocije, odnosi s javnostima, učešće na okruglom stolu, učešće na konferenciji, učešće u pregovorima, držanje radionica, rad u nastavi. Svaki put sam prevazišla jedan dio sebe i svaki put sam naučila nešto novo o sebi i svojim granicama.

Smatram da je potrebna i strogoća nastavnika da bi iz djeteta izvukli najbolje i ono što prepoznaju kao potencijal. Strogoća u smislu da se zna ko je taj ko vodi cijeli proces i ko zna put do rezultata. Neko ko je kredibilan da mu dijete povjeruje i da ga slijedi. Djeci bih rekla, poštujte upute nastavnika, jer su dobronamjerne. A roditeljima, pustite djecu da se razvijaju svojim putevima jer nikad ne znate gdje će ih neka sekcija, kurs, vannastavna aktivnost odvesti.

I da, bez ljubavi prema profesiji i djeci, nema rezultata u ovom pozivu. Hvala mojim nastavnicama jezika i književnosti iz osnovne škole, Majdi O. i Zijadi G. (rahmetli), uz vas sam izgradila temelje kuće u kojoj boravim danas.

27.09.2019.

Kakav je život freelancerke


Putovanja su lijepa prilika da steknemo nova iskustva, upoznamo ljude, kulture, naučimo ponešto i o sebi i vlastitim granicama.
Drugi dan u Istanbulu odlučila sam obići neka značajnija mjesta. Imala sam sreću da sam smještena u hotelu u četvrti Fatih, odakle mi je trebalo po 10 i 15 minuta šetnje do značajnih kulturnih spomenika. Istovremeno uživam gledati lica ljudi u prolazu. Volim da vidim kako se odvija stvarni život jednog grada. Šta rade lokalci, kako žive, čime se bave i slično.

Tražeći put do Galata kule zamolila sam jednu djevojku da mi kaže kuda je najbolje da se popenjem do kule. U nekoliko razmijenjenih rečenica saznam da je Ruskinja, iz Moskve, i da ide u restoran blizu kule jer je saznala da je pogled prelijep na Istanbul. Pozvala me na piće i od tog trenutka smo provele pola dana obilazeći neka značajna ali i manje značajna mjesta u ovom gradu.

Ja vjerujem da ljude nikada ne srećemo slučajno i da svaki susret ima svoju svrhu i smisao. Ponekad to vidimo odmah, ponekad nakon nekog vremena, ali stvari se slože.

Ana je freelancer. Ja to zovem „slobodni strijelac u životu“. Putuje i piše. Piše blog, piše tekstove za ljude koji prodaju neke proizvode i usluge. Podučava Ruse online engleski i italijanski. U Istanbulu ostaje oko mjesec dana. Ona je ono što bih ja nazvala sloboda.

Rekla mi je da je dugo razmišljala o tome šta želi u životu i od života, da jako voli putovati, da rado piše blog i da nikada ustvari nije imala dovoljno hrabrosti da napravi iskorak ka svojim željama.
Jedan dan je samo rekla sebi da je vrijeme da se usudi i da počne da radi to što želi. Da je vrijeme da prestane da se sakriva iza razloga. Tu negdje je život koji želi živjeti i to mora biti taj dan.
Taj trenutak je bio presudan. Jednostavno je uskočila u svoje želje. Uskočila je u tračnice života o kojem je sanjala.

Izabrala je boraviti u zemljama sedmicama. Prethodno se upoznati sa atrakcijama, sa preporukama, doživjeti lokalno što više. Tako putuje već nekoliko godina i tako danas živi.

U Istanbul je stigla iz Bugarske. Ne zna još koja će biti njena sljedeća destinacija.
Rekla sam joj da progugla Mostar i Sarajevo malo. Odmah je potražila Mostar i ostala zadivljena slikom Starog mosta. Rekoh ponosno, da, to je najljepši grad na svijetu, moraš pisati o njemu.
A ja ću vam pisati još ponešto iz ovog meni dragog susreta.


Stariji postovi

<< 01/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5846

Powered by Blogger.ba