Magija buđenja

Ozbiljni izazovi su obogatili moj život. Na stotine javnih nastupa me gradilo, a teorijsko znanje nadogradilo. Tu sam da dijelimo iskustva. Dobro došli.

01.02.2021.

Tvoje realno i moje realno - dvije različite realnosti


Kaže meni neki dan mama: Ti imaš koprenu na očima i ne vidiš stvari realno.
Da ne vadim sada cijeli kontekst, ali u biti nekako tokom života imamo dosta različitih pogleda na realnost, pa je tako bilo i taj put.
Kod nje je dominantan nešto mračniji scenarij. O ma čemu da pričamo i ma šta da je problem, on se vidi u najgorem mogućem stanju. I ishodi se vide najcrnjima.

Na primjer, kada sam bila mala, predškolski uzrast, a prvo dijete, moja mama me je za svaku zdravstvenu promjenu vodila ljekaru. Promjena je bila, čini mi se po priči, i kihanje. Uvijek je na meni bilo pet džempera, da mi ne bude hladno i da se ne prehladim. I svako malo sam bila bolesna.
Jedan dan je doktor zamolio da me prestane dovoditi u bolnicu (smantao i on, bit će).
Moja mama je brižna mama. Samo u tome zna da pretjera najčešće na svoju štetu.

Kasnije sam dolazila u rasprave s njom zbog svog djeteta. Otprilike je to ovako: Nemoj joj dati viljušku da jede, ubost će se u grlo.
Dijete mi je imalo ne znam tačno oko godinu i sjedila je u hranilici i jela i uvijek je htjela da koristi escajg i čak kao beba nije pila iz boce niti je htjela cucu, već sam joj vodu davala iz male kašike.
I ja razmišljam o tome tada kolika je mogućnost da moje dijete uzme viljušku i zabode je stvarno sebi u grlo. Gledam svoje dijete pa gledam mamu. Jedno je radosno a drugo u panici. I kažem mami: Hajde ti idi prošetaj dok ona jede.
Trebam li dodati da je meni mama iz svoje brižnosti miksala hranu godima, jer ja „nisam htjela da jedem kao dijete“? Mislim da sam meso počela jesti u 4 razredu osnovne škole.

Na jednoj radionici koju sam vodila za roditelje, kaže jedna brižna mama kako ona ne da djetetu da se penje u parku uz one ljestve jer kao „past će“. Pitam je: I šta da padne? Gledala me je sa strahom od te mogućnosti, očito je te scenarije već Bog zna koliko puta kreirala u glavi i vidjela ih, a i ne zna sigurno da mozak ne pravi razliku između stvarnog i zamišljenog, uz to je sve emotivno proživjela i možda i sahranila dijete u svojim strahovitim mislima.
Kaže mi: Pa udarit će se. Ali ta rečenica iz njenih usta zvuči kao propast svijeta.
I nasmješim joj se dobronamjerno i pitam: Jeste li vi kada padali kao dijete?
Jesam, kaže.
I šta vam se dogodilo, pitam.
Pa imala sam ožiljke na nogama, modrice.
Dodajem: A evo vas, živi i zdravi, ovdje, ostvareni.
Kao da joj je lahnulo. I meni je da smo na trenutak okrenuli obrazac razmišljanja.
Brižnost je lijepa osobina. Kada se u njoj ne pretjera.

Mislim da je najteže voditi bitke sa onima sa kojima živimo, koji su nam srcu najbliži. Svako bi tu htio da onaj drugi pogleda stvari iz njegovog ugla. Ja sam mojoj mami rekla da sam ja gledala iz njenog ugla, i da mi od tog ugla nije dobro u glavi i da bi bilo dobro da i ona pogleda iz mog ugla. Njoj se moj ugao nije svidio.
U mom uglu ima manje kontrole i više prepuštenosti. A ona živi u uvjerenju da je kasno da se mijenja. Ja opet živim u uvjerenju da za bilo koju promjenu nije nikada kasno ako ti ona donosi dobro, pa da ti je i dan života ostao. Sada sam sigurna da mi je mama puno pomogla da stvorim i takvo svoje uvjerenje.

Možda svaki ugao ima svoje koprene. Ja sada mislim da svako radi onako kako misli da je najbolje i da su roditelji ti koji također govore iz svog ugla iz svojih iskustava s najboljim namjerama.
Borba prestaje kada prihvatimo da smo takvi kakvi jesmo i da je druga osoba takva kakva jeste i poželimo joj više svega onoga što bismo htjeli u životu da dijelimo.

Da moja mama nije toliko brižna, ja možda ne bih bila ovako bezbrižna. Njeni scenariji su me potencijalno vodili do traganja za drugačijim opcijama.
Sada posmatram i svoj odnos sa djetetom i primjećujem jednu stvar koja onako baš dominira a to je moja potreba za tišinom i šutnjom i njena potreba da stalno priča. Uhvatim se da se zapitam da li je moguće da neko može od momenta kada otvori oči dok ne legne navečer toliko da priča?
I to je opet jedna suprotnost koja nam je data da se u njoj ogledamo i da dopustimo i drugom da živi sebe i da nalazimo mjeru, ja u šutnji, ona u govoru.

Vjerujem da nismo slučajno tu uz baš te svoje roditelje, ili tu bez roditelja, ili s gomilom braće i sestara, ili sami, ili s jednim bratom ili sestrom, ili s razvedenim roditeljima, ili s polubraćom i sestrama, jer svaki taj krug odnosa je prilika za lični rast.
Potrebni su nam svi ti drugi da bismo došli do sebe. Tek u odnosima, u sučeljavanju mišljenja, pogleda, načina života, vidimo gdje je rast i moguć.

A šta je realno? Valjda ono u što smo sami ubjeđeni da je realno. Pa eto zapitajte se čije realnosti živite i ako već živite s koprenama, neka to bude VAŠA koprena. Dopustite sebi da sagledate i drugačije mogućnosti. Možda je to prilika da progledate kroz drugi spektar boja. Realno, i to je neka koprena, zar ne?
Očima se i onako ne vidi jasno, pa i ne znam o kakvoj realnosti pričamo. Valjda „koprenastoj“ u čulnom smislu.

Što se mene tiče, zahvalna sam na mogućnosti da sagledam perspektive koje se otvaraju preda mnom kroz odnose sa bliskim ljudima i što eto u toj mojoj kopreni ima tragova boja i tih mojih Drugih.
Jer na kraju se jasno jedino i vidi ... srcem.

27.01.2021.

Uvijek je SADA pravo vrijeme da kreneš ka onom što želiš


Svakodnevno pravimo izbore, donosimo odluke. Niz izbora I odluka dovedu nas do određenih rezultata.

Uzmimo jednostavan primjer. Pušač ste. Željeli biste prestati pušiti. Odlučili ste postepeno smanjivati broj cigareta koje ispušite na dnevnoj bazi. Sretni ste kada vidite da ste sveli pušenje na pola kutije dnevno. Zatim se dogodi neka situacija koja u vama proizvodi stres I napetost. Posežete za cigaretom.
I odjednom ste taj dan već ispušili kutiju. Ono što ćete najčešće odgovoriti jeste: Ne bih toliko ispušio da nije bilo takve I takve situacije. Pojednostavljeno još više, kriv je spoljni faktor. Gdje je krivac, tu je I žrtva.

Ako tako posmatrate stvari, zaboravite na to da ćete prestati pušiti. Uvijek će biti “spoljnih faktora” na koje “okidate” paljenjem cigarete.
Stvarni okidač je u vama. Ta emocija koja se pokrenula usljed razmišljanja koja imate u datom trenutku, ono je što vi pokušavate zavarati. A emocija kao ni misao se ne daju “spržiti” kutijom cigareta. Ljudima se najčešće ne sviđa kada im se kaže da oni nisu žrtva okolnosti I situacija, već samih sebe.
Neki su na te riječi spremi ući u žučnu raspravu, pa I svađu, braneći sebe “žrtvu”. Bit će da se iza takvog ponašanja ipak kriju neke koristi za “žrtvu”, je l da?

Hajdemo polako. Koja je korist u tome da okrivite okolnosti I druge ljude, šta već, I kažete da zbog njih ne možete prestati da pušite? Jer, zaboga, oni vas “tjeraju” da zapalite. Stvarno!?
Čime su vas natjerali? Jesu li vam rekli Daj zapali jednu! Jesu li vam gurnuli cigar u ruku? Kako su vas tačno natjerali? Razmislite.
Ipak vas nisu natjerali, je li? A šta vas je natjeralo?

Hajde da se vratimo malo još unazad. Sagledajte u kojim tačno situacijama palite cigaretu. Šta tačno “ne znate šta biste”? Neko ne zna šta bi s rukama, kao. Neko ne zna šta bi rekao, kao. Neko treba malo vremena da razmisli, kao. Neko se osjeća “važnijim”, kao.
Zapravo, trebate još vremena da ne uradite ništa po onom pitanju koje vas okupira.
Ono što vas uznemirava uvijek je unutra, a ne spolja. I kako je ono unutra, tako vas ni spoljašnji faktor, ovdje cigareta, neće trajno umiriti I donijeti rješenje.
To je isto kao kada pijete tablete za pritisak koji vam redovno “skače” kada se god nasekirate.

Toliko je jednostavno ustvari jer ti biraš svoje misli I svoje emocije. I odakle početi? Predlažem od početka. A na početku bijaše misao o nečemu I misao bi povod za određeno emotivno stanje, a ono bi uzrok da zapališ cigaretu. A cigareta ne zapali ni misao ni emociju. A ne izgori ni okolnost ni događaj.
Još uvijek goriš s istim u sebi.

Prihvati okolnosti I događaje takvima kakvi jesu. Izaberi aktivan odnos prema životu I budi onaj koji odlučuje za sebe onako kako misli da je najbolje sada I imaj na umu da je tvoja prošlost ono što je ispisano, ali da budućnost tek čeka da je ispišeš novim odlukama I novim izborima.
Kako sebe vidiš u toj budućnosti? Kako izgledaš? Kako se osjećaš? O čemu razmišljaš? Kakvo je tvoje ukupno psiho-fizičko stanje? Doživi to. Zamišljaj nekoliko trenutaka.

Vrati se u sadašnji momenat. Šta si sada spreman uraditi da sve to što vidiš u budućnosti za sebe stvarno I živiš? S čime ćeš početi?
A ona cigareta, ma šta da ti predstavlja: mir, sigurnost, stabilnost, zrelost, zadovoljstvo, ona to nije nikada bila. Sve to ćeš pronaći tamo gdje si ih izgubio – u sebi.

Pitanje je samo – kada biraš da počneš. Imaj na umu da mnogo ljudi ne počinje nikada I da se do smrti svađaju braneći svoju ulogu žrtve. Jer lakše je okriviti druge.
Samo znaš šta, na kraju im ostane žaljenje upravo zato što nisu uradili ništa onda kada su mogli toliko toga.
I eto nas I na kraju na početku, kod sebe, u sebi, sa sobom. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme, a pravo vrijeme uvijek je – sada.

20.01.2021.

Koliko ste danas donijeli odluka i gdje su vas one dovele?


Hajde da krenemo redom u nekom širem kontekstu.
Donijeli ste odluku da:
- Ustanete u 6 ili ustanete u 8, možda i u 13.
Ova odluka je odredila kako ulazite u svoj dan: polako, organizovano, stresno, umorno, na vrat na nos i td.
- Doručkujete u 7 ili doručkujete u 12
Ova odluka je utjecala na vaše procese u tijelu i razinu energije u vama, pa dalje na vaše živce i potencijalno saradnju sa drugim ljudima.
- Šta da obučete
Ova odluka je utjecala na to da li vam je ugodno, toplo, lijepo u tome u čemu ste.
- Organizujete dan
Ova odluka je utjecala na vaše zadovoljstvo određenim segmentima života. Čemu ste dali prioritet, šta vam je sada važno, šta je ostavljeno da sačeka, čemu ste se posvetili, i td. Ova odluka utječe dalje na vaša polja u životu.
- Ostavite vrijeme samo za sebe ili ne
Ova odluka bitno utječe na sve odluke koje donosite u životu jer su to trenuci razgovora sa sobom i samopropitivanja. Ona utječe na to kakve odluke ćete već u narednim minutama donijeti kako bi vaš život imao onaj pravac koji zaista želite ili trebate.
- Ono šta čitate i kojim medijima posvećujete pažnju
Ovo utječe na vaše razmišljanje, misli i energiju, a to se dalje odražava i na vaše zdravlje i stavove i postupke i dalje odluke.
- Društvo s kojim provodite vrijeme na poslu ili privatno
Potpuno isto kao i mediji kojima posvećujete pažnju.
- Hrana koju jedete
Vi ste izabrali da li imate vremena da skuhate nešto, kao što ste izabrali da li da grickate neku nezdravu hranu koja vam ne daje nikave vrijednosti tijelu ili ipak neku zdraviju.
I u svakom od navedenih polja, vi ste donijeli niz manjih odluka i napravili, dakle, svoje izbore.

Kada tako sagledate stvari i posmatrate svoj život svakodnevno ili povremeno, bit će vam jasno da niste baš pali s grane u nešto, već da je postojao niz odluka i niz izbora koji su vas doveli do mjesta na kojem jeste sada.
A to znači šta?
To znači da danas isto tako jedna odluka može da promijeni čitav slijed događanja u vašem životu.
Prethodno je potrebno onih 15 min sa sobom, ono vrijeme za samorazgovor, jer da biste donijeli odluke vi prvo treba da znate kuda to želite da idete i šta je to što želite da postignete.

Kada su klijenti na prekretnici i nisu sigurni koju odluku da donesu, u coachingu koristimo tehnike koje često uključuju vizuelizacije i doslovno putovanje mogućim izborima koji pred osobom stoje. Nakon proživljenih i doživljenih iskustava, za one koji ne znaju to – naš mozak jednako reaguje na zamišljeno i stvarno i proizvodi emotivne reakcije podjednako, čovjek zaista postaje svjestan kuda ga odluka vodi i šta je to što će uraditi sljedeće kako bi krenuo putem koji je izabrao.
Ono što utječe na donošenje odluka jesu lične vrijednosti i uvjerenja koji često mogu i blokirati osobu da napravi određene izbore u svom životu.

12.01.2021.

Kako lična uvjerenja utječu na predrasude o razvedenim osobama


Čuh jednu zanimljivu rečenicu u vezi sa razvedenom ženom, nekako me natjera to na razmišljanje jer pripadam toj grupi žena i onda mi i privuče pažnju.
Naime, muškarac, razveden, kaže kako žena s djetetom neće moći da se uda jer će drugi muškarac razmišljati o tome kako da je osvoji za trenutne svoje potrebe, znači posmatra je kao seksualni objekt, i dok mu bude ok tako on će i biti s njom. Poslije će pronaći neku bez djece, mlađu, s kojom će graditi život.
Zanimljivo mišljenje mislim se. Vjerovatno je to i razlog zašto mnoge razvedene žene biraju da žive same. Rahat.
A i često vidimo da žene posmatraju i muškarce kao seksualne objekte. Pa dok zabava traje, dobro i jeste. Stradaju oni koji u takvim odnosima ipak očekuju da ih se vidi u punoj ljudskoj dimenziji a ne samo životinjskoj. I onda se sjetim nekih primjera u životu gdje su muškarci oženili razvedene žene sa djecom i to im nije predstavljalo problem u životu, naprotiv, žive vrlo ispunjen život.
Znam i par gdje je ona starija, s dvoje djece iz prvog braka, on mlađi i nisu nikada imali djecu zajedničku, sad su u 50tim godinama ali žive jedan sretan život. On je obrazovan, uspješan i lijep, a ona dosta okrenuta duhovnosti i religiozna i dijele ljubav prema Bogu i putovanjima.

I onda pomislim, zašto muškarci na ovim prostorima često misle da se žena poslije razvoda želi udati? Ili opet rađati? I to mi je zanimljivo. Kako to da nemaju u opticaju razmišljanje da je ženi taj jedan brak možda bio sasvim dovoljan. Ili da uopšte žele formalno pravni brak? Ipak su već vidjele da pravni okvir ne garantuje trajanje.

Ima li izraz raspuštenac? Kao raspuštenica? Bar se ne čuje u javnosti. Jer ona je „puštena“ a on nije. On „drži“ nju, a ona njega ne drži pa onda nema šta ni da ga pusti. To kao neka logika dođe.
Kad se djeca raspuste oni se raduju, raspust. Baš dobro zvuči. Sloboda. Radost. Baca neko drugo svjetlo na raspuštenost. Onda dođe ono "pušten/a s lanca". Jer čim nešto moraš držati to je privezano, sputano, zatvoreno, to onda "pomahnita" kada pustiš s užeta. Normalno. Nenaviknut neko na slobodu i osjeća se pušteno s lanca. Ali sloboda je dobar osjećaj. A umijeće je biti u braku slobodan. I ne, sloboda nije raditi šta ti padne na pamet. Ovdje se opet vraćamo na zajedničke vrijednosti.

Tako da kada pogledam kojim sve glagolima i epitetima zovemo vezanost za partnera ili bračnu zajednicu, ne čudi me da neki žale da su u to i ulazili. Al hajde. Ima uvijek izaći.

Nego, prije nego počnete praviti projekcije šta razvedenoj ženi treba u životu, bilo bi lijepo da je prvo upitate. Ili muškarcu, kojem obično „treba žena - kućna pomoćnica“ ako je suditi o onoj staroj kako on treba odmah da se oženi jer je jadan nesposoban za samački život. Kakva predrasuda!
Ono što vama treba ne znači da treba i njoj. To što vi ne biste oženili razvedenu ženu s djecom ne znači opet da neki drugi muškarac ne bi to jedva dočekao. Ili se u sebi negdje baš toga i plašite. I to što razvedena žena nije u braku, ponovo, ne znači da ne može biti. Možda samo zna šta hoće pa neće da pristane na manje od toga. Isto mislim i za razvedene muškarce s djecom jer ne pripadnu razvodom djeca majci uvijek ili majka umre pa brigu preuzima otac.

A biti sam u braku je užasno teško. Znaju ovi u braku što se često frapiraju ovima koji su izašli iz takvih brakova. Zapravo se frapiraju koliko sami nemaju hrabrosti za to. E oni „startuju“ razvedene muškarce i žene dok glume sretne brakove.
Svi polazimo od sebe i svojih uvjerenja i vrijednosti. Neko će gledati vrijednosti moći i novca u drugom, neko vrijednosti duhovnosti i iskrenosti, neko seksualne privlačnosti i ljepote, neko ljubavi i poštovanja, neko ko zna čega još, opcija je jako jako puno.

Ono što bi bilo lijepo uraditi je za početak poštovati odluke drugih ljudi i njihove izbore.
I ne projicirati svoja uvjerenja i vrijednosti na drugog. To što ti ne bi, neko je već uradio.

11.01.2021.

Zašto je važno planirati svoje vrijeme


Često u razgovorima čujem kada spomenem planiranje dnevnih obaveza ovu rečenicu: Imam ja to sve u glavi.
Ne sumnjam u to, jer što nije u glavi nije ni u životu. Ali hajde da pogledamo šta živiš.

I proanaliziramo šta osoba želi postići, o čemu sanja, kakvom sebe vidi, sve ono što joj je važno da bi se osjećala ispunjeno i sretno.
Zatim pogledamo šta od toga živi. Ispostavi se da ipak mnogo toga ostaje na razini snova.
Zatim dođemo do otpora pravljenju dnevnog rasporeda i vremenskog okvira za realizaciju želja.

E zašto baš na tom mjestu nastaju blokade?
Ponekad osoba nema naviku planiranja, to je često, i živi u uvjerenju da život ne treba planirati jer joj uvijek nešto pokvari taj plan. To je ozbiljno negativno uvjerenje koje mijenjamo u pozitivno.
Ponekad osoba zna šta ne želi, ali ne i šta želi. Tada otkrivamo prvo ono što želi da bismo mogli ići dalje. Što je mozak više okupiran onim što ne želi, to se čovjeku više neželjenog i događa. Pojednostavljeno, kakve su ti misli takav ti je život ili kako zračiš tako privlačiš. Kome ovo zvuči bezveze, neka se proanalizira čime je na dnevnoj bazi najviše okupiran, o čemu razmišlja, u kakvim je emotivnim stanjima i šta mu u život ulazi.

Otpor nastaje i od straha od ostvarenja svojih želja. Jednostavno, okruženi smo i ljudima koji se plaše biti sretni. Iza toga stoje i neka negativna uvjerenja i potrebno je raditi na njima ali općenito doći do uzroka tog straha.
Evo najbanalnija stvar, koliko puta su vam u djetinjstvu rekli: Ne smiji se toliko oplakat ćeš!
Smijeh prate suze. Zapravo u ovoj staroj izreci ima istine. A ona je sadržana u činjenici da život jeste spoj svjetlosti i tame, suza i smijeha, haosa i reda, mira i nemira itd. To je mudrost zapravo. A ne mantra s kojom trebamo živjeti. Više svijest o tome da imamo periode sreće i periode tuge, periode haotičnosti i periode harmonije. To ne znači da ne smijemo biti sretni jer ćemo prizvati tugu. Ne. To znači da je svako stanje prolazno i da bez spoznaje jednog mi ne bismo imali priliku spoznati ni drugo. Kako bismo znali za oštrinu zime da nije vrućine ljeta? I opet šta god da više volite, ljeto ili zimu, znate da će vaše vrijeme doći. I da će ono što manje volite proći.

Ponekad samo promjena percepcije mijenja sav doživljaj i shvatanje.

I još jedan bitan razlog odbijanja planiranja je očekivanje da se sve u životu samo složi bez da osoba napravi potrebne korake da postigne ono što želi postići. Tako život postaje životarenje, tako prilike prolaze, jer trebalo bi se pokrenuti, trebalo bi nešto promijeniti, a eto nije momenat, i eto nema se vremena, eto okolnosti su takve, eto sto razloga da se ne krene za svojim snovima.

A kada nastaje promjena? Kada bol, patnja, nezadovoljstvo, postanu toliko nepodnošljivi da promjenu morate napraviti. Kada imate osjećaj da je besmisao toliki da vas davi, da je tuga kao planina na vama, da je nezadovoljstvo toliko da mrzite sebe, eto i tada nastaje promjena. I čovjek odjednom shvati da ne da može napraviti jedan mali korak ka svojim željama, nego da tu planinu sa sebe može golim rukama da baci i da se iskopa iz jame u kojoj boravi kao živi mrtvac.

Zašto je važno planirati svoje vrijeme? Da nam se život ne bi događao već da bismo se mi dogodili životu.

07.01.2021.

Dok odlazimo

Raduje me evo obavjest da je moja pjesma "Dok odlazimo" prošla na konkursu Poezija godine 2021, Balkanska pjesnička unija.
287 prijava iz 25 zemalja svijeta je zaprimljeno, pišu u mailu.
Pjesma će biti uvrštana u prvi ciklus Plovidba na pogled
Pa da zaplovimo:

Dok odlazimo
Dijelimo postove, I grabimo neke tuđe ceste
Učeći ih da nas zavole,
Navikavajući se na zvuk koji ostavljaju naše stope
Na pločnicima
Tuđih gradova.
Nosimo sa sobom otiske vremena,
Zgužvane nade
Baš jako bole kada odskoče bačene o
Pločnik grada u kojem smo rasli.
Raspakivamo ih ponovo
Peglajući ih između dlanova,
Ostalo je još nježnosti u nama
Prema nama samima.
Dijelimo postove,
Dok se učimo voljeti mirise tuđih gradova
Dok nam koža upija kapi kiše novog neba
Dok kradom testiramo okus snijega na svom jeziku.
Je li moguće da ćemo vječno ostati podijeljeni
Na dva neba,
na dva svijeta
Kao na dva svemira,
Jedan s kojim smo rasli
I drugi s kojim nastajemo.
Dijelimo postove,
I strah nas je sutra
U kojem već znamo da ne znamo ko smo
Kakvi smo
I kuda idemo.
Ima smisla jer sa nama još korača nada,
Zaglađena među toplim dlanovima,
Spremljena u džep s lijeve strane ispod kože,
I odjednom koraci odzvone jače,
Pomirujući prostor i vrijeme
Od ovdje do tamo.
Znaš kilometri su samo izmišljena mjera u fizičkom prostoru,
A mi nismo tek ovo tijelo.
Zna to i komad neba u nama
I zraka sunca sa nama
I okus pahulja
I miris što na onaj davni miris sliči.
Možda smo tu
Da pomirimo svjetove oko sebe
I svjetove u sebi.
Učimo koračajući s čežnjom i nadom.

27.12.2020.

Kakvi izlazite iz 2020. godine?


Zadnjih godina prakticiram pisati svoje dnevne obaveze i planove i ono što sam realizovala, kao i ono šta nisam a hoću ili možda neću iz nekih razloga, ali imam priliku tako razmisliti da li i dalje želim to ostvariti i sl.
I mogu vam reći da mi to jako puno znači i preporučujem vam. Evo nekih razloga:
1. Jasnije je ono što želimo postići i jednostavnije je odreditit prioritete.
Priznat ćete da nam često na dnevnoj bazi vrijeme odvuku neke i ne tako bitne stvari i da poslije imamo onaj osjećaj žaljenja ili propitivanja sebe: e što mi je ovo trebalo.
E sa planiranjem makar i okvirnim, jasnije je kuda i zašto u nešto krenuti i imati na umu važno od manje važnog ili potpuno nevažnog.

2. Zapisivanje ključnih i bitnih momenata pomaže da jasnije sagledamo godinu iza sebe.
Kako mi je kraj godine obilježila korona, a pamćenje je kratko ako se šta ne zapiše, selektivno također, ok neki ljudi imaju odlično pamćenje detalja i znaju tačno kada im se šta dogodilo i gdje su bili, a ja ne spadam u te ljude (eto nas kod metaprograma opet), pa mi baš zato pisanje pomaže da imam bolju sliku proteklih dešavanja.
I tako godinu neću pamtiti samo po preležanom virusu već po nekoliko meni jako važnih stvari koje sam zacrtala u godini prije ove. Jedna od tih je izlaziti iz zone komfora kada god to mogu. I tako sam u ovoj godini, na svoju radost, po prvi put:
- sama inicirala i održala seminar u trajanju od 5 sati, radeći sa ljudima na njihovim uvjerenjima,
- na nagovor drage mi Aide objavila prvi video govoreći o metaprogramima, pa nastavila i dalje da ih objavljujem s različitim temama,
- organizovala nekoliko interaktivnih radionica samoinicijativno i uz divnu saradnju sa dva kulturna centra,
- napravila prvi live na Instagramu sa Aidom (slijedipero) gdje smo pričale o obrazovanju i motivaciji,
- održala prvi live putem online platforme i to virtuelnu kafu u saradnji sa dragom kolegicom Dijanom.
I svaki put je bilo uspješno i lijepo. I svaki put sam pustila da osjetim trenutak kada sam nadahnuta za pripremu a ne da se forsiram jer sam planirala nešto uraditi u određenom roku. I kažem sebi eto ih 5 za 5 plus!
Izaberite nešto što primjećujete kod sebe da vas koči da ostvarite svoj puni potencijal i uđite u to. Iskoračite iz poznatog. Ako vas malo i plaši, ok je. Želja je jača od straha. Krenite u to. Vježba čini majstora, ne cupkanje na mjestu.

3. Zapisivanjem je jasnije da li živimo svoje vrijednosti ili ne. Vrijednostima se pozabavim na početku godine. I zapisivanje određenih momenata mi pomaže da jasnije uvidim gdje su moje odluke proizilazile iz mojih vrijednosti a gdje sam „pravila krivine“.
Tako se brže korigujem i vraćam na put koji je moj. Sjetimo se, kada ne živimo u skladu sa svojim vrijednostima mi smo u neskladu sami sa sobom. Kada smo u tom neskladu, onda nismo ni sretni, a niti u stanju usrećiti druge. Korekcije su zato nužne.

4. Pratimo tokove investiranja. Šta želite da vam se množi, tu uložite.
Kada smo kod vrijednosti, uvidjela sam da sam i ove godine ulagala u ono što je meni visoka vrijednost: znanje. Ove godine sam položila ispite na doktorskom studiju i završila edukaciju za Life Coacha, te prošla još jednu edukaciju iz sistemskih konstelacija. Besplatno sam pratila Flow samit kao i Healing samit. Oba inspirativna i edukativna.
Rad sa ljudima me usrećuje, a posebno kada im moje znanje i iskustvo pomažu da dostignu svoje ciljeve i prevaziđu određene prepreke. Taj rad nastavljam aBd i u godini koja dolazi.
Šta želite postići, u skladu sa kojim vam je to vrijednostima – zapišite. Nađite način da uložite u to što vas pokreće.

5. Zapisivanjem uvidimo i na koje prepreke nailazimo i kako iste rješavamo.
Meni to pomaže da sagledam čemu su mi određene prepreke služile, šta sam kroz njih naučila. I uvidi su odlični i jako vrijedni za godine koje dolaze.
Često shvatimo da ono što je bilo prepreka zapravo je bilo lekcija i da ono što nismo dobili zapravo je dalo još bolji pravac onom kuda želimo ići. Uvidi su različiti kao i situacije, ali uvijek korisni. Ovakvi momenti također pomažu da vježbamo zahvalnost i strpljenje.

Evo neka ostane na tih pet iako je tu još koristi od zapisivanja planova, ciljeva, onog što je život donio i što smo ostvarili potrudivši se sami.
Bitan segment koji pratim jesu snovi, intuitivno poimanje nečega i donošenje odluka tako što više slušam sebe a manje okruženje i okolnosti. Intuitivno je iznad toga.
Dakle, iz 2020. izlazim zadovoljna sobom i osnažena za nove poduhvate. A vi?

01.12.2020.

Kako je autistični dječak pozvan da postane hirurg


Jeste li pogledali prvu epizodu serije Good Doctor?
Priča je to o autističnom mladom ljekaru koji ulazi u svijet hirurške prakse.
Sa vama ću podijeliti šta je to što mi je posebno privuklo pažnju sinoć (serija se emituje na NovojBH od 22 sata) a što sam povezala sa Hilmanovim „Kôdom duše“ o kojem sam već pisala na blogu.
Naime, Hillman tvrdi i pokazuje kroz biografske podatke nekih poznatih ličnosti da svako ima svoje pozvanje, svoj poziv. Ako vas više zanima možete se vratiti i na moje objave na blogu: O pozivu duše (7.5.2020) i Šta ako neuspjeh djece u školama nije neuspjeh djece nego škola (12.5.20202).

Zanimljivi su primjeri koje Hilman navodi i kroz koje vidimo da ono što mi zovemo traumama, tragedijama, teškim okolnostima, zapravo je tu da čovjeku pokaže put, preusmjeri ga, dovede ga do mjesta koje na njega čeka, do ljudi koji će biti podrška u ostvarivanju toga što osoba u svom biću jeste.
Priča u seriji se vraća u djetinjstvo ovog mladog genijalnog ljekara. Kroz kratke sekvence vidimo da je bio nekoliko puta izbačen iz škole i da njegov otac ne može da razumije šta je s njim i zašto se to događa. Budući doktor, dječak, u krilu drži zeca i miluje ga. Smiruje se tim pokretima dodirujući glatku dlaku zeca dok otac iznad njega galami i maše rukama prijeteći. U jednom trenutku, pošto njegov sin nema odgovora na očeva pitanja u afektu, otac grabi zeca i baca ga snažno iza svojih leđa i zec udara u zid sobe i pada mrtav.
U drugom životnom trenutku autistični dječak i njegov brat napuštaju kuću nemogavši trpiti verbalno i fizičko nasilje svog oca i počinju da žive u napuštenom autobusu. Brat pokazuje veliku ljubav i vjeru u njega. Poklanja mu kutiju sa različitim alatima, plastičnim. Autističnog dječaka privlači skalpel. Taj skalpel čuva i kao hirurg, posebno umotanog i zaštićenog.
U igri, u nekom napuštenom skladištu, brat i on trče preko većeg željeznog objekta. Njegov brat se okreće, nesretno pada i na mjestu ostaje mrtav.

I dok se u bolnici, u koju ovaj sada već prepoznat kao izvrstan inteligentan ljekar koji ima posebno naglašenu prostornu inteligenciju, vodi debata o tome da li prihvatiti autističnog ljekara kao zaposlenika i dok se nabrajaju sve opcije protiv i vidi nerazumijevanje i neprihvatanje drugih ljekara, dotle ovaj mladi doktor spašava život osmogodišnjeg dječaka na aerodromu gdje se vidi njegova genijalnost, sposobnost vizuelizacije, prostorne orijentacije i improvizacije, ali i znanja.
Vijest naravno dolazi na sve moguće društvene mreže, s obzirom da su ljudi snimali cijeli proces spašavanja tog dječaka. Video pregledaju i ljekari koji su diskutovali o njegovom prijemu u bolnicu i većinom bili protivni tome.
Ubjeđivanja direktora, pojašnjenja, argumenti, nisu dovoljni onima koji samo čuju – autizam.
Do trenutka kada mladi doktor dolazi u bolnicu, sugeriše već kako da se pacijent na operacionom stolu spasi, te staje pred taj odbor ljekara i direktora i finansijera da im odgovori na pitanje: Zašto želi da bude hirurg.
U tom trenutku mu se vraćaju slike iz prošlosti koje spomenuh ranije i on kaže da su to bili momenti kada nije mogao spasiti njihov život i da se zakleo sebi da će zato učiniti sve da spašava druge.

I eto nas opet kod Hilmana i Koda duše i pozvanja. U nekom trenutku haotičnosti i izgubljenosti čovjeku se učini da ne vidi ništa, možda je očajan, možda beznadežan. To je trenutak. Taj trenutak dobija svoj smisao kasnije. Taj ili ti trenuci čine čovjeka predanim svom pozvanju.

Ne znam kako će se dalje otvarati put mladog autističnog hirurga i otkud i kako je direktor koji srčano brani njegov dolazak u bolnicu upoznao njega još dok je bio dječak, ali mislim da je to dio tog puta na kojem se pojavljuju ljudi koji ne moraju biti najbliži srodnici, a koji pružaju ruku podrške i daju smjernice za razvoj talenata, sposobnosti, mogućnosti koje možda i ti najbliži nisu bili u stanju prepoznati. Tako to u svom analiziranju u spomenutoj knjizi navodi Hilman.
A nisu bili u stanju jer su i oni bili ograničeni svojim iskustvima, svojim očekivanjima, svojim granicama u intelektualnom smislu, ali prije svega jer nisu otvorili srce da vide izvan poznatog i očekivanog.

Ne znam, mene je priča zaintrigirala, njegove rečenice koje su vrlo rijetke ali visprene i inteligentne, posebno su me oduševile. Primjer u hirurškoj sali, nakon što su ga primili u bolnicu i dodjelili timu na čelu sa iskusnim hirurgom koji mu kaže da što se njega tiče on neće ništa više raditi od držanja instrumenata u sali jer ne vjeruje da išta bolje od toga može. Mladi doktor mu odgovara staloženo da je na fakultetu imao odlične mentore ali da je hirurg pred njim izvrstan i da je sretan što će učiti od njega. A zatim dodaje, parafrazirat ću, samo je šteta što ste toliko arogantni; pitam se da li vam takav stav koristi u poslu i zašto ste takvi. I doktor i asistenti su otali nijemi i zagledani više u sebe nego li jedni u druge.

Oduševila me predanost pozivu, ljubav prema čovjeku, genijalnost i činjenica da rijetke talente i mogu vidjeti samo rijetki.

Image by Pexels from Pixabay

24.11.2020.

Put pacijenta i komunikacija tokom krize pandemije


„Pod krizom se misli na svaku situaciju, odnosno stanje organizacije (entiteta) u cjelini, ili pojedinih njenih dijelova koje ugrožava ili prijeti da ugrozi pojedinačne ili u cjelini osnovne ciljeve svakog sistema: (1) da fizički opstane, (2) da regularno funkcionira i (3) da se razvija.“ (Kurtić, Odnosi s javnostima, 2016: 313)

Ono što je meni iz struke poznato, a ljudima je vidljivo iz medija, jeste da komunikaciju tokom krize preuzima tim ljudi koji je izabran da upravlja krizom. Taj tim treba da čine ljudi iz različitih sektora koji posjeduju ekspertna znanja, iskustva, sposobnost djelovanja u kriznim situacijama, sposobnost rada pod pritiskom i spremnost na timski rad. I to je tim kojem javnost kojoj se obraćaju mora da vjeruje, znači da imaju kredibilitet i integritet.
Tokom krize pojačana je potreba za informacijama te je stoga važno da javnost ima kontinuirano dostupne provjerene informacije koje će joj koristiti.

S obzirom da je u slučaju pandemije riječ o krizi koja pogađa širu društvenu zajednicu i nije usmjerena na samo jedno polje, segment društva i sl., jasno je da tim ljudi koji trebaju biti uključeni u rad moraju biti eksperti iz različitih oblasti. Ovom krizom je pogođena i ekonomija i politika i privreda sa svim svojim segmentima i svako domaćinstvo na određeni način.
Ono što je meni posebno zanimljivo je interpersonalna komunikacija tokom krize pandemije.

Imajući iskustvo osobe pozitivne na koronu, ne mogu da ne primijetim i sa aspekta struke koliko je ta vrsta komunikacije zakazala. Naime, ostavljeno je ambulantama da komuniciraju sa pozitivnim pacijentima pored redovnih aktivnosti koje imaju i rada sa ostalim pacijentima. Sam proces rada sa potencijalno pozitivnim osobama zahtjeva i određenu papirologiju, ne samo unos podataka u elektronski karton pacijenta već i rukom pisanu uputnicu i popunjavanje obrasca. Pacijent nema pristup ambulanti ukoliko ima temperaturu, ako i nije testiran, vodi se pod sumnjom da je kovid pozitivan. Dakle, nije mu omogućen pregled.
Obično se pacijent ostavlja da se bori sa temperaturom ili nekim drugim simptomima tri dana (toliko bi trebalo da neka obična viroza prođe) i nakon toga se upućuje na testiranje. Nakon testa se upućuje na pretrage ako ljekar tako procjeni. I ovdje je zanimljivo da ljekar nema video vezu (može to imati viberom i sl npr) sa pacijentom pa da može vidjeti njegovo stanje, uočiti kako izgleda i sl, već se oslanja na ono što pacijent o sebi sam iznese.

S druge strane, sto ljudi sto ćudi, neki pacijenti će umisliti simptome, neki rado idu ljekaru non stop, neki ni na nosilima ne bi otišli u bolnicu i trpit će ma kakvo stanje kući i td. Znači, ljekar ne bi mogao ili trebao vjerovati pacijentu ono što čuje telefonski, odnosno, ono što čuje, potencijalno i može i ne mora biti istina. To donosi još jednu konfuziju u ovaj proces.

Istražujući web našla sam na stranici Federalnog ministarstva zdravstva dežurne telefone u kantonima za covid pacijente pa je za HNK to 036 327 387 ili 121, zatim imate izlistane kontakt brojeve za psihosocijalnu podršku u centrima za mentalno zdravlje domova zdravlja u FBiH.

Nažalost, prilikom informiranja stanovništva o pandemiji u medijima ćemo čuti samo informacije o novim mjerama Kriznog tima i broju testiranih, oboljelih i onih koji su ozdravili. Te podatke možete pratiti i na platformi online. Daleko bitnije su informacije o tome kako i gdje potražiti pomoć i kome se obratiti. Ne zaboravimo da je u Bosni i Hercegovini veliki broj nepismenih i onih koji nemaju informacijsku i medijsku pismenost i time im nisu dostupne informacije online ili ih sami ne znaju ili nisu u mogućnosti potražiti.
U kontekstu krize, kada se pandemija pojavila u svijetu, jasno je da je odmah tim morao biti formiran kako bi radio na nadzoru stanja i smanjivanju mogućnosti da pandemija dosegne veće domete u zemlji i da se pravovremeno reaguje i informira stanovništvo i poduzmu mjere za minimiziranje posljedica i što bržu normalizaciju stanja. Kasnije će doći evaluacija i učenje iz krize na osnovu kojeg će se formirati koraci i aktivnosti koji će biti efikasniji u nekim drugim okolnostima ili situacijama.

U pogledu komunikacije, odgovor na krizu mora biti odgovarajući u smislu hitnog reagovanja, pravovremenog, dosljednog, otvorenog, saosjećajnog, sa jasnim i konkretnim uputama šta i kako činiti i s kojim ciljem.
Put pacijenta koji je potencijalno pozitivan na kovid je dug i nije konkretan i brz. Jasnoća i brzina su u ovom slučaju ključne, ako imamo u vidu neželjene efekte koje ovaj virus izaziva u organizmu čovjeka.
I to je ono na šta bi već krizni tim trebao reagovati i poboljšati komunikaciju pacijent i tim koji će biti zadužen za komunikaciju isključivo sa takvim pacijentima, neka su i potencijalni, ali kako bi pravoremeno dobili informacije i išli bržim putem do izlječenja. Ne samo prepustiti to ljekarima ambulante.

Ovdje je jako važno napomenuti koliko je važno da ljudi ostanu psihički stabilni. Imajući u vidu da kriza traje od marta ove godine i da je izgledno da će potrajati, jasno je koliko su ljudi psihički iscrpljeni i informacijama koje se često prezentiraju u medijma a koje su jako negativne i nepovoljne, pored informacija koje ljudi imaju o zdravstvenim stanjima bližih i daljih članova familije ili poznanika.

Mediji vješto koriste i vijesti o smrti poznatih ljekara, ljudi iz javnog života, kako bi ukazali na opasnost pandemije. Zapravo mi o putu pacijenta ništa ne znamo ili to saznamo naknadno iz društvenih mreža i sl. Tada vidimo koliko je komunikacija zakazala i koliko je proces u nekim slučajevima bio prespor. A to je ključno u ovakvim situacijama.

S druge strane, ljudima se ostavlja na odgovornost kako će se ponašati kada nisu testirani a sumnja se da imaju kovid. Pri tome se ne postavlja pitanje da li tim ljudima ima neko otići u trgovinu, u kakvom stanju su ti ljudi zatečeni sa bolešću, te će oni koristiti usluge taksija, javnog prijevoza ili će otići u kupovinu, na banku i td. Tamo gdje je uslov ulaska mjerenje temperature, mnogi će popiti paracetamol i uredno proći. Uostalom, nisu li neki poslodavci zahtjevali od radnika dolazak na posao s temperaturom kako bi završili obaveze prema dobavljačima? Nisu mogli angažirati zdrave članove društva?

To su sve pitanja na koja će krizni timovi trebati tražiti odgovore jer je istina da se u ovoj priči pacijent bio on pozitivan ili ne, osjeća usamljen i izgubljen. Informacije su ključ. Važno vam je da znate kakvo je stanje organizma da biste znali u kom pravcu djelovati.
Moje mišljenje je da je krajnji i najvažniji stakeholder u ovoj priči – pacijent potpuno izvan prioriteta u procesu informiranja. Efikasnost informiranja je ono na čemu bi krizni tim morao poraditi u tom smislu. Jer realno, šta meni kao građaninu ove zemlje znači informacija o broju oboljelih i oporavljenih ili umrlih? Nije li važnije da znam koje su prevencije, koji su putevi informiranja u slučaju zaraze i kome se sve mogu obratiti?

Image by truthseeker08 from Pixabay

21.11.2020.

Biti jak i biti pametan kada si covid pozitivan


Iskustvo je lično i duboko razočaravajuće, ali je svrha teksta prosvjetljujuća da ne dozvolite nikom da od vas pravi budalu.
Dakle, petak, 13.11. dobijem temperaturu. Uredno se javim ljekaru u ambulanti. Kažu neka pratim stanje preko vikenda i da se javim u ponedjeljak.
Tako i uradim. U međuvremenu kolegica s posla javlja da je pozitivna, test joj u subotu bio.
Kako smo bile u stalnom kontaktu i moja su očekivanja ista. Uz to, spadam u one osobe koje smatraju da je virus virus i da ne stoji na tačno određenom mjestu u određeno vrijeme i tako vreba žrtve, već jednostavno kola zrakom i obići će svakoga. To je moje mišljenje. Moja temperatura je stalno bila na 37.3 i spala bi uz paracetamol. To je bilo pozitivno jer su ljudi često imali previsoke temperature. U ponedjeljak se javljam i pitam da radim test. Medicinska sestra mi kaže: A što bi radila test?

Da dodam da kući imam mamu i kćerku i da je mama u nedjelju dobila temperaturu a kćerku nisam poslala u školu bez obzira na test. Rekoh sestri: zato što je kolegica pozitivna i potencijalno sam i ja.
Daju mi termin u srijedu. Srijeda je 5 dan od temperature koja se nastavila. Rekli su mi da pratim stanje, da skidam temperaturu paracetamolom i uzimam vitamine c, d, cink, što sam već uzimala sama. Pored toga, uzimala sam slatki pelin, ulje divljeg origana, mix bijeli luk, djumbir, med i pekmez od smokava, svakodnevno.
Temperatura je dva dana bila spala od navečer do podne naredni dan i to je bilo olakšavajuće.

Test je u četvrtak potvrđen pozitivan i javili su mi iz ambulante to. Rekli su da nastavim da se liječim isto, vitaminima i paracetamolom. Pitala sam da li da vadim nalaze, rekli su: a što bi. Rekla sam kako što bih, pa imam temperaturu evo 7 dana, valjda je to dovoljan razlog. Pa, kažu, nije ti stanje pogoršano.
Tu sam ostala prilično šokirana tom rečenicom jer ja i ne želim da budem kritično da bih vadila nalaze. Valjda se nalazi vade i kada si ok. Valjda nas neko treba učiti da preventivno vadimo nalaze, ono kada smo u najboljim stanjima, da ta stanja i održavamo. Tu sam počela razgovarati na drugi način, ukazujući na neki drugi problem koji imam i zbog kojeg bih trebala vaditi nalaze. E tada su mi odobrili.
Zanimljivo, nije mi odobreno slikanje pluća iako se zna da ona jesu na udaru s ovim virusom. Tada sam kontaktirala covid bolnicu i tražila mišljenje gdje su mi rekli da moram biti pokrivena antibiotikom, da temperatura predugo traje i da moram vaditi nalaze. Oni su mi dali da slikam pluća u bolnici u Rodoču. Moja doktorica u ambulanti mi je javila termin za slikanje pluća za ponedjeljak. Drugog termina kazala je nemaju. Za mene je to 11 dan od temperature!
Tako sam u četvrtak, osmi dan sa temperaturom koja je stalno bila do 38, u 10 sati otišla u Brankovac vaditi krv i urin, da dodam da me je tu medicinska sestra ljutito pitala zašto i nalaze ne vadim u covid bolnici u 14 sati kao eto da mi je sve na jednom mjestu. Da je njoj do mog zdravlja toliko stalo znala bi da je važno da imam čim prije nalaze, i da oni u 14 sati znače da ću još dan čekati da saznam rezultate. Ne nasjedajte na ovakvu "brigu" nikada! Zatim sam u 11 odvezla mamu u kovid bolnicu da vadi krv i slika pluća i opet u 14 otišla da slikam i ja pluća. Nalazi pluća nisu očitani i neće biti prije ponedjeljka. To je 11 dan meni i 9 dan mami od pojave temperature.
Za nalaze krvi sam zvala ambulantu i rekli su: nisu puno kritični. Ma šta to značilo. A značilo je da su mi uključili dvije kutije sumameda i aspirin protekt koji se pije protiv zgrušnjavanja krvi.
Moje disanje je ok. Kisik je na dobroj razini prema onom što su mi u covid bolnici izmjerili. Ono što nije ok je da mi je muka na hranu i da mi se manta. To je znak poremećaja željeza. Nisu mi rekli koliko mi je željezo. To sam preko veze saznala da mi je loše i da uzmem neki dodatak željeza. Tako sam pored svih vitamina koje uzimam, počela sebi praviti i sok od cvekle, mrkve, jabuke i limuna.
Reći ću da je moje željezo najčešće oko 20. Čisto da imate perspektivu da zaista obara ovaj virus krvnu sliku i da koristite što više prirodno za podizanje željeza.
Sa druge strane, moja mama je isto pozitivna na kovid i iako rizičan pacijent liječena je vitaminima i paracetamolom. Njoj je bolje ima dva dana, nema temperaturu.
U ambulanti je bar 3 puta ostavljala broj mobitela kako bi je nazvali da joj jave rezultate nalaza i sl. Čekala je 4 sata da joj jave da li su nalazi pluća očitani. Onda joj je pukao film i rekla je ljuto da će im televiziju poslati zbog ponašanja, nemara, nebrige i bezobrazluka.
Ja se pitam samo šta bi se dogodilo da smo obje imale temeperaturu preko 38 i da nismo mogle o sebi. Ko bi nas iz ambulante nazvao da nismo zivkale same?
Kako bi nam dali da vadimo nalaze da ih nismo iskukmavčile? Kako bih slikala pluća da nemam zdrave pameti da zovem dalje i tražim ljude i pitam?
Dobila sam puno poruka svojih prijatelja koji mi kažu ti si jaka proći ćeš to. Znate šta dobri moji, ne radi se o tome koliko ste jaki, radi se o tome koliko niste glupi, ili koliko ste pametni. Radi se o tome da morate da se pobrinete za sebe jer u sistemu žestoko kaska.

Reći ću vam da sam dok sam čekala da vadim nalaz krvi upoznala čovjeka koji već treći put vadi nalaze i slika pluća. U čudu sam bila. Pitam ga: kako?! Meni kažu da nema termina. Kaže do vašeg je doktora. I objašnjava mi kako mu se stanje u dva dana pogoršalo. Kako mu se krv počela zgrušnjavati, kako su ti neki parametri o kojima ne znam ništa skočili tako da je kaže bilo dovoljno da izađe vani i udahne zrak i da mu srce prsne. Daje sebi injekcije protiv zgrušnjavanja krvi. I stalno prati stanje.
Kažem ja čekam 8 dana da izvadim nalaze.
Dakle, budite pametni i popnite se na mozak svom doktoru.

Druga stvar, kolega je imao covid, živi sa roditeljima starije životne dobi, nisu im dali da se testriraju.
Kolegice, koju spomenuh na početku, muž također nije dobio da se testira. Iako je dobio temperaturu, nisu mu dali. Tražio je ali ne. Nisu.
I potencijalno koliko imate ljudi danas u prodavnici, u butiku, u kafiću, koji imaju kući nekog bolesnog a toj osobi nisu dali da se testira jer - nema potrebe? Koliko imate ljudi bez simptoma a da su prenosioci virusa? Žena je izgubila miris i okus i odmah su joj dali da se testira i pozitivna je. Drugih tegoba nema.
A koliko imate osoba koje odu na dernek pa ono preventive radi dobiju da se testiraju kako bi dernek mogli ponoviti opet naredne subote?
Imate i ljude koji kući imaju pozitivnog na korona virus a oni su negativni i dobili su rješenje o izolaciji. Uredno su obavješteni da izlaze iz izolacije a njihov neko i dalje ima simptome i nije ozdravio. Jer činjenica je da ne ozdravlja svako za 3, 5 ili 10 dana.

U našem sistemu nešto ozbiljno ne valja. Bogu ćemo svi na ispovijed, ali bi i za ovo sve neko ljudima među ljudima trebao da odgovara.
Dakle, pozitivan pacijent nema drugi izbor nego da bude jak i da bude pametan za sebe.
Za sve ostalo tu su prijatelji i poneko iz familije da vam dotrči i kojima sam beskrajno zahvalna, a o tome ću nešto napisati posebno. AkoBogda!


Stariji postovi