Magija buđenja

Podijelit ću sa vama lična iskustva i iskustva drugih koja su utjecala na to da promijenim svoje poglede na neke aspekte stvarnosti. Podijelit ću sa vama i saznanja iz oblasti neuro-lingvističkog programiranja, life coachinga i komunikologije.

21.04.2021.

Riječi koje proizvode magiju


- Je li možete molim Vas izaći vani i sačekati ili staviti masku, kaže mi gospođa malo ljutim tonom pri ulasku u prostoriju gdje sam trebala platiti jedan račun.
Zatekla sam tu također još jednu gospođu bez maske koja je završavala sa plaćanjem. Službenica je imala masku na licu i radila evidenciju uplate. Rekoh mirno da nema problema i da ću sačekati ispred.
Gospođa koja je plaćala račun se uključila u razgovor dodavši: - Evo požurit ću ja.
Rekoh: - Meni se ne žuri, samo Vi polako.

Nakon što je završila plaćanje gospođa je izašla isprativši me blagim osmijehom na vratima. Službenica mi se počela pravdati zbog svog zahtjeva da stavim masku ili izađem.
Rekoh sasvim jednostavno i s iskrenom namjerom: - Nema potrebe da mi se pravdate i objašnjavate. Vi radite svoj posao. U redu je. Razumijem Vas.
Ipak ona nastavlja, samo bez uzbuđenja i ljutnje u glasu: - Ne bi ni ja nosila masku, evo ona me i guši, da nisu ovi inspektori došli i napisali mi da moram nositi i da može unutra biti jedna osoba ili ako su dvije moraju imati masku. Zato sam Vam rekla da tako uradite, izvinite.
Kažem opet da je u redu i da nema potrebe da se objašnjava i da jednostavno postupa po naredbi i dodajem: - Razumijem da Vam je neprijatno s maskom na licu raditi.
Ona se nadovezuje: - Najgore mi je nositi masku ovako, od nje ću se razboljeti, smeta mi.
Ponovih: - Razumijem Vas.
Pogledala me i izvinula se još jednom zbog reakcije na početku susreta.

I nije problem nikada u riječima već u onom kako smo rekli to što smo rekli. A onda nije problem ni u intonaciji ako vi birate da ne reagujete na tu intonaciju doživljavajući je lično.
Jasno je koja je njena obaveza kao službenice i iz našeg daljeg razgovora je bilo još jasnije da je sav problem u tome što ona mora nositi masku na poslu i što je dobila to napismeno od inspekcije. To je od početka i bio uzrok njene ljutnje. Ne to što sam ja ušla bez maske u prostoriju.

Iz ovog primjera možemo nešto naučiti o asertivnosti.
Prvo nema je bez aktivnog slušanja. Drugo, nema potrebe da se pravdate zbog onog što radite, jer vi imate puno pravo da procjenite šta je to što u datom trenutku želite da uradite ili trebate.
Treće, nema potrebe da se stresirate i požurujete zbog drugih jer imate pravo da sami procjenite kojom dinamikom obavljate određenu radnju.

A što se tiče riječi i intonacije, magične riječi su: Razumijem Vas (normalnim tonom izrečene). Jer najčešće čovjeku samo i treba da ga drugi neko razumije i da sa njim saosjeća.

20.04.2021.

Kako izgleda razgovor sa coach-em


Kafa. Razgovor. Toplina.
Tako bih mogla opisati prvi i sve druge razgovore koje imam sa klijentima tokom coaching-a.
Najsretnija sam kada coaching radim licem u lice. I klijenti su tada opušteniji. Mada opuštenost i toplinu postižemo vodeći i online razgovore, jer imamo priliku i vidjeti se i čuti gotovo pa kao u živo.
Razgovaramo uz kafu ili čaj o temi kojom su preokupirani. Više to liči na jedan prijateljski razgovor. Slušam pažljivo prateći svaku riječ, svaku pauzu u govoru i ono što je naglašeno ili ponovljeno više puta u razgovoru. Često se u nekoj pauzi između riječi otme uzdah koji pokazuje smjer kretanja naše sesije. Zapišem bitno.
Postavljam pitanja kako bi razgovor tekao u pravcu koji otkriva suštinu problema.

Klijenti mi se tokom prvog razgovora često izvinjavaju jer misle da previše pričaju. Zapravo je ključ u onom što oni imaju reći. I sretna sam kada osjete tu slobodu da otvoreno govore o sebi i onom što ih muči. Tako lakše pronalaze put ka rješenjima.
Nerijetko ljudi tokom prvog razgovora zaplaču. Nekima se te suze stisnu u govoru, zapnu za jezik, pa riječ neće, a ni suza neće. I opet toplinom ljudskom i riječju podške i razumijevanja prođemo i kroz tu fazu u kojoj se govori i o onom o čemu je ponekad teško govoriti.
I baš tu gdje riječ zapne i suza zaiskri klijent otkrije mjesto odakle kreće na put kroz sebe. Zato to zovem mjesto rasta.

Dimenzija profesionalnosti i povjerenja je ono što karakteriše naše razgovore.

Ponekad pitanja koja postavim zbune jer su neočekivana. Neočekivanost je u novim načinima sagledavanja problema ali i odgovorima. Neočekivanost donese iznenađenja klijentima u vidu mogućih rješenja i opcija koje im se otvaraju.

Svaki moj klijent već u sebi ima sve resurse da prevaziđe problem i dođe do rješenja i ostvari cilj, a to nije samo puka rečenica iz neuro-lingvističkog programiranja, već afirmacija i uvjerenje i vjerovanje s kojim živim. Fantastičan je osjećaj vjerovati u svog klijenta. To je posebna energija koja omogućava rast.

Dogodi se da klijent nakon razgovora bude poljuljan i zatečen onim što je u sebi otkrio, a što je bilo podapinjuće u dostizanju cilja. Taj trenutak je posebno važan. To je kao da vam neko udari blagi šamar. I shvatite da ste dosta tih šamara i sami sebi lupali. Sada ste samo postali svjesni toga.

Ne mogu vam opisati koliko je odlično kada vidim odlučnost u osobi preko puta sebe kada kaže da je spremna da završi s onim što je sputava i ograničava i uskoči u ono što je vodi ka cilju.
Tada joj pomažem da razvija strategije kojima će mjeriti uspjeh svih malih ciljeva koji vode ka ostvarenju glavnog cilja. I što je najvažnije, da zna zašto ostvaruje taj cilj i zbog čega je baš taj cilj toliko važan.

Živjeti život sa svrhom i smislom, eto to je ključ one kafe i razgovora i tople ljudske riječi. I proces je uvijek uzajaman.

16.04.2021.

Kada hoću mogu da...


Šta vi vjerujete onako istinski u sebi da možete?
I nakon što se javi taj osjećaj ili misao, koja je prva naredna ili peta koja vam se javi?
Da ipak ne možete?
Ako se taj glas javi, a vjerujte mi da se jako često to događa, pitajte ga: Otkud ti dolaziš? Čiji si ti glas?

Mnogi ljudi sanjaju snove, imaju vizije, osjećaju trnce i prolazi ih jeza na pomisao šta mogu i gdje sve mogu to što misle da mogu. A ipak to ne ostvaruju. Zašto?
Zato što im je um istreniran na sve ono što ne može biti. Zato što im se u glavi pali hiljadu lampica sa onim šta im sve nedostaje. Znam, palile su se i meni.

I tako se fokusirate na ono što nemate, što vam fali, na to da su vam govorili da to neće uspjeti, da ovdje to ne uspijeva, da vas nema ko podržati, da vam je ideja glupa, da ste vi malo ćaknuti sa tom idejom, da tome nije vrijeme. Šta ja znam, mogla bih nabrajati do sutra. Ali to vi već sve znate, je li tako?
I dok god se budete fokusirali na to šta drugi kažu i misle – vi ste gubitnik a da niste ni počeli.

Upoznajem kroz ovaj posao predivne ljude, osobe koje istinski osjećaju da su pozvane da rade određene stvari i to često nije vezano uz ono za šta su se školovali. Vrlo često je vezano uz dodatne aktivnosti, dodatne edukacije, nešto što ih je vuklo i prizivalo da se u te vode otisnu.
Kada pročeprkamo malo u prošlost, otkrijemo da je taj poziv čučao odavno, ali se godinama odgovaralo na pozive drugih koji su eto bolje i pametnije znali šta vam je trebalo i za šta ste stvoreni. Ili su se okolnosti namjestile tako da tome nečemu nije bilo vrijeme jer su neke druge stvari bile važnije. Ali ništa za to. Šta znate da li vas je baš to sve pripremilo za ovo što ste danas. Ako ništa drugo učvrstilo vas je u tome da znate kuda hoćete ići. I ko ste uostalom.

Kroz coaching zato tragamo i preuzimamo sve resusrse koje ste stekli do sadašnjeg trenutka kako biste ih koristili u onom što ste sada pozvani činiti. Kako biste iznutra ojačali nezavisni od utjecaja okoline. Kako biste osjetili zahvalnost na svemu onom što je činilo da stignete tu gdje ste sada.

Prvi uslov da krenete u ono što mislite da možete jeste da podržite sebe podržavajućim uvjerenjem ili uvjerenjima i da ono što radite bude u skladu sa vašim vrijednostima. Tako nećete doći u situaciju da sabotirate sebe.
Tako ćete i dalje čuti glasove spolja i glasove onih koji su vam govorili kako biste trebali raditi i gdje biste trebali biti, ali ćete gledati na to sa blagošću i razumijevanjem i sa lakoćom birati svoj put.
A onda ćete vidjeti kako se sve druge kockice slažu nakon što se složite u sebi i sa sobom. Fantastičan put!
E hoću i mogu i uživam da vas podržim na tom putu.

11.04.2021.

Ko sam ja?


Ja nisam svoj CV.
I to je lijepa spoznaja. I pomalo proklizavajuća. Kao ono imaš zalet dobar, naslažeš svašta u tu biografiju i onda u jednoj krivini hop! proklizaš malo. Malo se izudaraš, jer negdje te i zaboli da nisi ti ona diploma ni onaj kurs, a nisi ni onaj seminar, ma nisi ni nagrada, nisi ni godine staža, ni organizacija ili kompanija u kojoj si te godine ostavila. Ništa od toga. A sve to mi je bilo važno a i danas je donekle.
Dobro, ko sam onda? I šta je to što mi je stvarno važno iza svega toga što stoji u CV-ju kao postignuti cilj? Koje vrijednosti se kriju iza toga?

Biti samostalna i nezavisna i u mogućnosti da pomognem i drugima. Biti ona koja širi svoja saznanja i spoznaju. Biti ona koja neprestano radi na sebi.
Taj put, priznat ću vam, odnese iz života jako puno ljudi, ali i donese one prave. U mom životu ima jako puno poznanika. Jako puno ljudi sam upoznala kroz edukacije i posao. Kroz književnost također. I volim upoznavati nove ljude. Volim i kroz ljude učiti o životu. Ja sam ona kojoj je znanje bitna vrijednost.

Ja sam i ona koja je uvijek u svemu birala put srca i taj put slijedila intuitivno. Kod mene ako ne ide srcem, neće ići nikako drugačije. Ni u poslu, ni u odnosima sa drugima. Ja ne mogu ni da spremim odjeću večer ranije za sutra, jer se i oblačim srcem, po osjećaju kako se taj dan ustanem i šta me privuče. Intuitivno.

Ja sam osoba koja uživa da je u pokretu. Pokret su ideje, zamisli, kreativni procesi, dakle, mentalni pokreti, kao i fizički pokreti, pješačenje, dosta pješačenja po mogućnosti po brdima i šumama, pored vode ili preko kakvog kamena, obrađenog ili neobrađenog uzmemo li u ozbir da je riječ o starim gradovima ili o kakvom krševitom predjelu. To me opušta.
Volim biti povezana s prirodom i kultivisati prostor oko sebe, koliko mogu, to je moje učešće srcem. I to je moj kreativni i korisni proces koji je ujedno opuštajući i koristan.

Ja sam iskrena i to je vrijednost koju poštujem kod drugih ljudi. Nanjušim neiskrenost iz želudca.
Volim samoću a nisam usamljena. Ja sam sa sobom u dobrom društvu. Volim to vrijeme da se popričam sa sobom, da provjerim gdje sam, zašto sam tu gdje sam i kuda me to sve vodi. Restartam se po potrebi.

Nisam neko ko voli javno pokazivati emocije. I nekoliko osoba u bliskom okruženju me naučilo da poštujem i kada neko bez zadrške i plače i tuguje i lomi se. Mislim da u životu ima toliko dobrih, lijepih i pozitivnih stvari da ne treba predugo tugovati i očajavati.
Ja sam optimista i često idealista. I neko ko ipak bira da poduzima aktivnosti koje vode u pozitivnom pravcu. Umaraju me oni koji kukaju i ništa ne čine sa sobom. Ne mogu dugo u takvim odnosima funkcionisati. A rado ću biti podrška onima koji su spremni na promjenu.

Ja mislim da bez duhovnog razvoja život je promašen. I zato se možda i osjećam kao jedna tačka u beskraju koja se stapa sa svim drugim tačkama i nestaje u njima. Energija. Univerzum. Sve to sam. Nema me i kada me ima. I kada me ne bude imat će me. Zato šta god da radim imam na umu to da sam ovdje u šetnji i da moji tragovi ne zabole druge.

Eto to sam danas, na prvu. A sutra želim da se probudim još bolja. Da u ovom danu ostavim ono što mi ne koristi, da otpustim ono što mi ne čini zadovoljstvo i da krenem u novo jutro svježa, mirna i opuštena, u ljubavi sa sobom i svijetom. To mi je želja za svaki novi dan i nastojim živjeti to i biti prisutna u svom svakom danu.
Danas sam toliko osjećala prisutnost boja i grmova i stabala u gradskom parku, primjećivala veličinu korijenja stabala koja su podigla asfalt, boje behara od roze, bijele i ljubičaste, oblike krošnji i prostor koji zauzimaju, da me sve to toliko opuštalo i radovalo kao da sve vidim prvi put.
Eto i to sam. Prisutna. Meditativna. Stopljena.
A ti, ko si ti kada nisi svoj CV?

10.04.2021.

10 ključnih koraka do uspješnog javnog nastupa


Nakon više od 20 godina javnih nastupa i suočavanja sa tremom i rada na sebi dijelim najkraće moguće ono na čemu odmah sami možete poraditi da ostvarite uspješan javni nastup i popravite svoje samopouzdanje u vezi s bilo kakvim javnim govorom.

Krenimo redom:
1 publiku ti uopšte ne zanimaš
Zvuči grozno za tvoj ego, ali publika je tu zbog teme, zbog onog što govoriš, a ne zbog tebe. Jako je važno da im to što imaš saopštiš slijedeći pravila dobrog govora kako bi najbolje razumjeli tvoju poruku. Zbog poruke su tu. Kada zanemarimo uvrijeđeni ego, ovo je zapravo izvrsno!

2 ohladi s očekivanjima
Ok, jako si zagrijan za temu i pripremao si se za taj javni nastup. Sada očekuješ gromoglasan aplauz, očekuješ oduševljena lica, još ako si pravio takve vizuelizacije (neka si!), kad ono tamo jedna osoba ti aplaudira oduševljeno.
Pa odlično! Ta jedna osoba s tobom dijeli tvoj entuzijazam i razumije te. Utjecati na jednu osobu znači veliku stvar. Pokretački je. Snizi za početak očekivanja od sebe i tako ćeš izbjeći projekcije u glavi kako tvoj govor i nije bio dobar jer cijela sala nije u transu od oduševljenja. Hello!

3 priprema je majka svih javnih nastupa
Vidi, ja sam imala strahovite treme od javnih nastupa. I vježbala sam kao luda. Ogledalo pred sebe i govor na glas. Dnevno po deset puta. Danima tako. Do nastupa. Je li to izbrisalo tremu? Nije. Ali je ublažilo i učinilo da osjećam veću sigurnost. To malo treme što mi ostane koristim kao gorivo za entuzijazam u govoru.
Praksu pripreme zadržala sam iz osnovne škole do danas. Kada su me na odbrani magistarskog pitali koliko sam spremala prezentaciju jer sam htjela da bude zanimljiva onima koji ne znaju o temi ništa ili malo i da im ne bude dosadno naučno, rekla sam: Mjesec dana. Izbor citata, fotografija, ključnih informacija iz naučnog istraživanja, zanimljivosti. Oko 80 slajdova u preziju. Ali je publika savršeno razumjela temu, što je bio moj cilj. A ja sam pokazala da vladam temom. Ako vam je to štreberski, ok, uvijek možete brljaviti i vjerovatno i nemate neka očekivanja od svog javnog nastupa. Ali možete i probati pa vidjeti kako tada funkcionišete prilikom javnog govora.
Vjerujem da ste iz ovog „pročitali“ koliko je važno da svoj govor pripremite u skladu sa publikom i njihovim znanjem o temi a ne vašim. Podsjetite se stavke 1.

4 napravi spisak stvari koje ti trebaju za javni nastup
Ovo je čisto praktična stvar. Šta ja radim je sljedeće: ponesem vodu (prethodno i jedem sat prije i pijem vodu), isprintam prezentaciju za ne daj Bože, ponesem kartice sa ključnim elementima svog govora (lakše mi se držati toka govora jer rado asocijativno pređem na nešto deseto a vrijeme je ograničeno), ponesem USB na kojem je prezentacija, provjerim opremljenost tehnologijom i nosim šta nedostaje (nekad laptop, nekad i projektor), obavezno nosim adapter (ne odgovara svaki projektor tvom laptopu), pokazivač i punjač za laptop također koriste.

5 saznaj ko ti je publika
Prvo pitaj organizatora ko su ljudi koji dolaze da te slušaju, ko se prijavio, ko je publika. Od ovoga ti zavisi kakav ćeš govor pripremiti i kako će uopšte izgledati tvoja priprema. Zatim dođi ranije da upoznaš neke od ljudi. Ugodnije je govoriti pred onima koje već znaš, makar to poznanstvo bilo i 15 min prije govora.

6 poveži se sa prostorom gdje govoriš
Dođi ranije i posloži tehničke stvari. Bitno je da vidiš gdje ćeš ti stajati ili sjediti u prostoru u odnosu na publiku a gdje će biti prikazana tvoja prezentacija. Ako nije striktno određeno i imaš slobodu kretanja, odredi u prostoru mjesto sa kojeg govoriš i objašnjavaš i mjesto sa kojeg postavljaš pitanja. Ne okreći leđa publici. Doživi prostor.

7 prvi dojam i finale govora
I eto te pred publikom. Zapamti prve rečenice svog govora. Ok, ponesi kartice sa glavnim idejama uz koje je vezan govor, ali nauči napamet prve rečenice. To ćeš moći ako nisi preskočio/la stavku pod brojem 3. Postavljaj pitanja publici. Uključi ih tako što će razmišljati o tome o čemu govoriš. Probudi ih.
Završi upečatljivom mišlju i neka ti pogled bude usmjeren ka publici. Obrati pažnju na intonaciju svog govora. Sve ovo je u vezi i sa sljedećom stavkom.

8 obrati pažnju na neverbalnu komunikaciju
Osmijeh je magičan jer je zarazan. Želiš podržavajuće okruženje – osmijehni se. Kontakt očima sa publikom je važan. Polako pređi pogledom preko sale i prepoznaj i pronađi poznato ili prijateljsko lice nepoznate osobe.
Ako si u takvoj mogućnosti napravi nekoliko koraka ka publici, to će ti pomoći i da razbiješ tremu. Tijelo će odaslati poruku mozgu da si u sigurnom okruženju. Diši polako i duboko. To će pomoći da se smiriš.

9 geste
Ne upiri prstom u publiku ma šta da objašnjavaš! Ne križaj ruke preko prsa ako sjediš. U prvom slučaju si prijetnja, u drugom osjećaš prijetnju i neugodnost.
Budi svoj/a. Neka geste prate govor i njegovu dinamiku. Adekvatne geste rukama unose živost i u govor. I ovdje nemoj preskočiti stavku pod 3 pa ćeš znati kako izgledaš.

10 pitanja i odgovori
Ako si od onih koji se plaše pitanja publike, zapravo se bojiš da nećeš znati odgovor, da znaš da je ok ne znati svaki odgovor. Postoje načini da to prevaziđeš. Npr. da pošalješ odgovor naknadno ako osoba ostavi svoj mail. Ili da pitaš da li neko u publici već zna odgovor pa se možda asociraš ili prisjetiš odgovora, ako i ne složit ćeš se da trenutno ni sam/a ne znaš odgovor ali ćeš saznati.

11 bonus
Vjeruj u sebe. Vrati se na ono pod 3 koje kada se prakticira smanjuje tremu za oko 70% i podiže samopouzdanje. Ovdje pomaže i vizuelizacija nakon što sve stavke posložiš. Vizueliziraj izvrsnost kada si već radio/la za izvrsnost.
Jednostavno, zar ne.

Za veću podršku i rad na samopouzdanju, govoru ili javnom nastupu javi mi se na magijabudjenja@gmail.com

09.04.2021.

Svjedočenje klijentice o radu na sebi


„Sjećaš se kada nisam mogla izaći iz kuće nakon emotivnog šoka. Pa sam te zvala da radiš sa mnom. Mislila sam da svi samo mene gledaju i da govore kako sam nesposobna, kako sam nevažna. Sjećaš se? Mjesec dana sam bila u kući.
Onda sam radila sa tobom na sebi. Svaki zadatak koji si mi zadala pomogao mi je da se svakodnevno bavim sobom. Učila sam da polazim od sebe a ne od drugih.

Sjećaš se kako je mene samo zanimalo šta će mi reći roditelji, prijatelji, pa i tamo neki nebitni ljudi. Svima sam htjela da ugodim. Svakog da analiziram da mu ne naškodim. Dok se nisam potpuno izgubila u sebi.
Svi su me oni gušili. Ustvari, gušila sam se sama ali to nisam tada mogla da shvatim.
Radom s tobom došla sam do onog što je u meni bilo bolni okidač za takvo viđenje. Pomogla si mi da sve vidim iz neke druge perspektive.

Događaji koji su mi bili bolni, pokazala si mi kako da pronađem u sebi zahvalnost na njima i da ih vidim kao iskustva koja su me mijenjala za ono što sam danas i što volim kod sebe. Shvatila sam šta volim kod sebe. A i naučila da se više volim.

Uz Božiju pomoć i tvoju, mene sada nije briga šta mi drugi govore jer znam da govore iz svoje glave iz svojih shvatanja i ja znam da shvatanja ne moraju biti i moja i sada mi je lako da ih jednostavno saslušam i pustim. Ne držim u sebi te njihove ideje i zamisli kako bih ja nešto trebala ako osjećam da to nije u skladu sa onim što ja želim i što su moje vrijednosti. Osjećam se sretnije nekako.

Nije da me nije boljelo kada sam došla do nekih odgovora u sebi. Sjećaš se da sam jedva progovarala o tome i plakala. Ali sam kroz to prošla. I drago mi je da jesam. Nekako se sve složilo na mjesto u meni.
Volim svoju energiju, svoj stav i znam šta hoću. S tobom sam shvatila i čime hoću da se bavim u životu i zašto mi je to važno. I ja sada idem prema tome bez problema. Osjećam uzbuđenje i uživam u poslu.
Više nikom ne dam da mi crpi energiju. Više ne slušam druge kada mi pričaju o trećim licima i o nekim tamo glupostima koje me se ne tiču a ni njih se ne tiču samo što to oni još nisu shvatili. Odmah ih prekidam i pitam: A kako si ti? Kako se osjećaš? Šta mi imaš o sebi lijepo reći? Ili te nešto tišti? Nemoj mi pričati o drugima, jer je moje vrijeme dragocjeno i ja ga na to ne želim trošiti.

Ljudima budem čudna. Nekima. Onda neki i nestanu iz mog života. Što je dobro. Bogu hvala, ne troše mi energiju više. Volim da vodim kvalitetne i korisne razgovore. I takve ljude biram u svom životu.
Ne plašim se da će neki ljudi otići iz mog života i da ću zbog toga biti nesretna. Osjećam zahvalnost na onima koji su u mom životu i koji su uz mene. Osjećam zahvalnost na onima koji su bili uz mene i više nisu. Rad na zahvalnosti mi je tako puno značio i pomogao da promijenim odnos prema prošlim iskustvima.“ E.Ć.

U ovom slučaju promjena koja se desila unutar klijentice dovela je do konkrentih promjena: promjene posla koji je ono što želi raditi i koji joj osigurava veću platu, vrijeme za sebe, vrijeme za porodicu, novog partnera i poboljšane odnose sa roditeljima.
Radile smo tri mjeseca, s tim da je ona vrlo predano radila svaki zadatak koji sam joj dala. Jedan dio „zadaće“ uključivao je da klijentica svakodnevno piše svoj dnevnik zahvalnosti uz upute kako tome da pristupi. Ono što me raduje je da je uvidjela blagodati takvog pristupa životu i nastavila pisati svoj dnevnik i nakon perioda na koji se to pisanje odnosilo.

Radili smo na otkrivanju njenih vrijednosti, otklanjanju uvjerenja koja su je dovela do toga da se osjeća manje vrijednom, podizanju samopouzdanja, pronalaženju njene svrhe u smislu posla kojim se žali baviti jer na tom polju nije imala konkretnu ideju šta bi to moglo biti.

I ono što je u ovom procesu bilo ključno je ponovno povezivanje sa svojim roditeljima kroz proces prihvatanja i ljubavi, a što dovodi i do promjene u pogledu na neka životna iskustva iz djetinjstva koja često ostave tragove koji kroz određene kasnije događaje i ljude postaju mjesta izazova za samosuočenje.
Ovdje smo to mjesto pronašli kao mjesto rasta i iskustva koje je, klijentica je to uvidjela radom, dovelo i do toga da jako rano načini ozbiljne korake u svom životu koji su je doveli do današnje sebe koju cijeni, poštuje i voli.

Nekoliko mjeseci kasnije, nakon završenog coachinga, odnos roditelja prema njoj se poboljšao i klijentica je od njih počela dobijati više onog što je ranije samo željela da joj pruže. I njena očekivanja naspram roditelja su se promijenila i sve to skupa rezultiralo je ispunjenošću.
Danas se radujem kada se čujemo pa vidim da i dalje napreduje kao osoba, kao i u poslu i privatnom životu. To onom što radim daje pravi smisao i osjećam da i sama ispunjavam svoju svrhu.

29.03.2021.

Kada utišam um


Uvijek sam za sebe mislila da volim ljude. Ako je trebalo pomoći nekome, ako je trebalo više se angažovati oko nekog, saslušati druge ili dati savjet, uvijek bih pravila prostora u životu za to. Ne zato što drugi ne bi mogli naći nekog drugog za sve to, već zato što mi je drago da su našli baš mene i prepoznali u meni empatu i prijatelja.

Istovremeno, jako volim biti sama sa sobom. Nekako kao da balansiram između drugih i sebe. Imam potrebu da se odmorim od ljudi jer ih osjećam i potrebno mi je da se restartam povremeno. To je meni oslobađanje od svega što mi je došlo kroz kontakte sa drugima.

I u poslu i u životu, radim po osjećaju. Ne forsiram se silom tamo gdje mi se ne da. I to mi daje osjećaj slobode.

Kada sam odlučila da se educiram za life coach-a vodila sam se ljubavlju prema ljudima i prema sebi. Jer biti coach podrazumijeva i stalni rad na sebi, ne samo u smislu učenja, već i ličnih propitivanja. Podrazumijeva i rad sa drugim coach-evima na rješavanju svojih izazova. Pa nije life coach Bog, uz sve pridjeve koji uz Njega idu.
I ta činjenica je oslobađajuća. Sklon je čovjek ponekad da previše stavi na svoja leđa i umisli da je spasilac. Takvih suludih očekivanja nemam, Bogu hvala.

U radu sa ljudima me najviše raduje kada se i sami oslobode onog što im više ne koristi. Kada vidim da su uz moju podršku promijenili neke obrasce ponašanja ili načine na koje reaguju, ili svoje viđenje nekih događaja u prošlosti koji su kasnije utjecali na razvoj odnosa u kojima su se osjećali nesretno i sputano. Smatram zajedničkim uspjehom kada mi kažu da se osjećaju kao da su prodisali ili kao da su sa sebe zbacili gomilu nepotrebnih stvari, da im je u glavi jasnije, da ne pate pri spomenu na isti događaj ili ne osjećaju ljutnju, gnjev. Nije li to sloboda!

Uz slobodu također ide i odgovornost da se živi život u skladu sa sobom, kada se već uložilo truda da se i do sebe dođe.
Prvo te oslobađam straha od visine svih prostranstava koja u tebi obitavaju. Onda te učim kako da upravljaš letjelicom (sobom naravno). A onda, kapetane, nebo je tvoje.

25.03.2021.

S druge strane koraka


posljednji dio

Po glasu je prepoznala kojim putem ići. Ko je to, da li „naš“ ili „njihov“, nije mogla znati. Krenula je glasu.

Nečije ruke su je zgrabile iz podrumskog prozora. Još lice ne vidi. U tom trenutku majka koja je koračala nekoliko metara iza nje pada preko kamenja i stabla oborenog na ulicu. Ona se otima nepoznatom čovjeku i kaže: Uzmi ove stvari, to je hrana, moram po mamu.

Uzela je mamu pod ruku i krenula nazad onom neznancu. Zašto mu vjeruje, ne zna. Vjeruje samo da tu negdje ima Čovjeka.
Nijedan metak nije ispaljen. Nijedna granata nije pala. Nekoliko stotina metara prvom linijom je nekoliko stotina metaka mogućnosti da te nema.

U onoj ulici iz koje je krenula ostale su žene sa svjetlima u sebi obasjavajući njihov put molitvom. Ostao je i onaj čovjek sa „druge strane“ sa suzama koje su se iskreno obraćale Bogu.
I naš i njihov Bog istim očima gleda u naša i njihova srca, mislila je kasnije djevojčica.

Smjenjivat će se godine, desetljeća i stoljeća, kao i tada, ljudi će se gubiti u svojim kretnjama kroz život. Desit će se i tebi da zalutaš. Desit će ti se da te ljudi povrijede i da od razorenih prostora u sebi odeš dalje rušeći tuđe svjetove. To je izgubljenost u vlastitim koracima.

Zastani na nekoj ruševini i pogledaj iza sebe. Pogledaj šta bi još uvijek, i ipak, mogla sagraditi od tih rasutih kamenja po cestama.
Pogledaj ispred sebe na puteve koji ti se otvaraju. Pogledaj svoje dlanove. Lice tvoje odat će tragove tvojih misli i emocija. Uroni u to lice. Uroni u bore, u zjenice, u krvotok, u tok u sebi.
Stići ćeš do mjesta gdje si sve zaustavila. Stići ćeš do vremena u kojem si prestala da živiš.
Tu zastani. Tu njeguj sebe. Tu se voli više nego na ijednom drugom mjestu u sebi.
Znat ćeš kada protečeš. Znat ćeš kada te zaboli to dugo nemanje sebe. Tek tada ćeš u sebi upaliti utrnula svjetla.

I nećeš na putu pronaći Čovjeka dok god ne izabereš biti ona koju tražiš. Trag svjetlosti prepoznat će drugi trag i u najstrašnijem mraku. Samo povremeno – zastani.

24.03.2021.

Svjetlom svojih koraka


nastavak priče Bilo jednom... 4. dio

Šta čovjeku ostane od života ako nije spreman na rizik, ako nema vjere i ako se ne pomakne s mjesta?
Trenutak u kojem se poveže sa sobom, svojim srcem, ne svojom logikom i onim što percipira u mraku grada u kojem (ne) živi.

Šta je meni život, pitala se djevojčica. „Imam trinaest godina i iza sebe već preživljen jedan dio rata. Imam ubijenog oca i djeda. Imam preživljene dane zatvora. I sada imam jednu vrstu zatvora. Zatvorena sam u dio grada iz kojeg ne mogu na drugu stranu.
Zatvorena sam sa imanjem materijalnog i osnovnih uslova za život. Ovdje granate gotovo ne padaju. Hrane i vode ima. Na drugoj strani nije tako. Ali na drugoj strani su oni koje volim. Na drugoj strani nemam strah da će me neko odvesti u logor, da će me neko silovati. Trebalo je izabrati između dva straha: strah od gladi i stradanja od metka ili granate ili strah od zlostavljanja i isčekivanja da neko svoje unutrašnje bolesti prospe po meni“, mislila je. Smrt i nije tako strašna kada je pogledamo iz bliza.

- Sjedite, ne brinite ništa. Ja ću izaći i reći da će se kretati civili i tražiti da ne pucaju. Vi ćete preći samo preko puta ulice, tu su vaši i to je to. Na drugoj ste strani. Samo govorite da idu civili i da ne pucaju.

„Mrak. Da bar neka muha prozuji. Nešto. Bolna tišina. Napetost koja se lijepi za kožu“, razmišljala je djevojčica.
- Idu civili... Ne pucajte...
- Mi smo već prošli to gdje je trebalo da pređemo, rekla je majka.
- Izgleda da jesmo.
- Idu civili... Ne pucajte...

„Prva linija. Ni tamo ni ovamo. Ni naši ni njihovi. Svoji i Božiji. Ima li ljudi na prvoj liniji. Je li ostalo nešto od Čovjeka u ovim ruinama.“ Misli su vodile svoju borbu na prvoj liniji otpora mraku.

- Hajʾmo se vratiti, majka je tiho izgovorila. Činilo se da gradom odjekuje taj govor koliko je tiho.
- Ne vraćam se. Nazad neću. Idemo do mosta ako treba. Neću se vratiti.

Nastavile su koračati dalje. Ni snajper koji puca na dijelu ulice koja je otvorena nije se oglasio. Ni metak. Ništa.
- Dođi ovamo, šapnuo je neko iz mraka iz neke rupe kao iz podrumskih prostorija.
Odakle i ko, to nije mogla razaznati.
- Dođi ovamo, ponovio je muški glas tiho.

nastavit će se ...

23.03.2021.

Svjetla ulicom mraka


nastavak od 22.3.2021. Bilo jednom... 3. dio

U takvim traženjima, čovjek zaista i sretne Čovjeka. Kada se udruže dva svjetla, jedna ulica već dobije osvjetljenje. U toj ulici blagodat stiže onima koji su utrnuli svjetla u sebi uplašeni mrakom. Tada ulica ima tendenciju da obasja dio grada.

Te godine jedna djevojčica je živjela u mraku ulice koju je obasjavala činjenica da je neki čovjek s „druge strane“ čuva i brine o njoj. Neki čovjek bira da sačuva svjetlo u sebi i svjetlo u drugima. Neki čovjek plače od brige za čovjeka „sa druge strane“. To je trenutak kada se može sjesti i pogledati u vlastite korake i razaznati gdje prestaje izgubljenost a gdje čovjek korača vraćajući se sebi.

- Nemojte večeras prelaziti na drugu stranu. Ubit će vas vaši. - Ali mi smo dogovorili da večeras pređemo. Ko zna da li će biti druge prilike. - Samo ne večeras. Previše je rizično. Ubit će vas vaši. - Idemo li večeras, ti odluči, rekla je majka kćerki. - Idemo, odgovorila je.
Ulicom u kojoj su se smjenjivali smijeh i pjesma godinama prije, ulicom kojom su se komentarisali odgledani filmovi, ulicom kojom je prolazila sa društvom na miting za mir slaveći ljubav. Nije to više bila ta ulica. Mrak je zaogrnuo svaki milimetar ulice i njenih zgrada i zidova. Nije tu više bilo zgrada. Ni ljudi. Mrtva tišina u ulici u kojoj zrak reže osveta i mržnja. Tišina u kojoj nebo para zvuk metaka. Miriše na barut, na kamen, na garež, na izgubljenost. Prva linija.

- Ja ću vam pomoći da pređete na drugu stranu. - Kako? - Doći ćete na moju smjenu. Bit će tu dobra ekipa, sve dobra raja. Neće vam niko ništa.
Dobra raja pomaže dobroj raji, važlo je pravilo. Rizikovati ili ne. Vjerovati ili ne. Krenuti ili ne. Na takve sumnje može se samo odgovoriti otvorenog srca i bez puno pameti.

nastavit će se...


Stariji postovi

<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
∇a§IONia
Otkrit ću ti tajnu...
Između zemlje i neba
spagosmail
izlog jeftinih mladića
Imagine.
Pozor: Jasan stav!
Raznosiš mi blato po kući
Recenzija zivota
Sektor G
Djevojka u mojim ustima
Ovo je za mene!
Fantazi kreature
žena zna
Emir Nišić
Pješčanik
Ako želiš...
mllapan
više...

BROJAČ POSJETA
16843

Powered by Blogger.ba