Magija buđenja

Ozbiljni izazovi su obogatili moj život. Na stotine javnih nastupa me gradilo, a teorijsko znanje nadogradilo. Tu sam da dijelimo iskustva. Dobro došli.

23.07.2019.

Čekanje na granici kao metafora


Vidjevši da će čekanje prelaska granice potrajati duže od sat vremena, grupa Koreanaca je čekanje učinila korisnim i činilo se zabavnim. Uočila sam prvo ženu koja je sjela na trotoar u blizini rasvjetnog stuba, okružena putnicima iz istog autobusa, i meditirala.
Grupa Koreanaca različih godina, od 30 do 60 rekla bih, vježbala je na proširenju. Sinhronizovano.
Oni su slika naučenog u svojoj zemlji. Kultura te zemlje se manifestuje kroz ponašanje i te grupe.

S druge strane baš do njih stoji grupa bh građana u kojoj sam i sama. Ćaskanje i komentarisanje Koreanaca u stilu Svaka im čast. Jedna žena kaže: Svi su ljudi normalni osim nas svih u regiji; mi smo svi ludi. Druga se pridružuje i kaže: Kad bi mi ovako?, odmah i odgovarajući: Nikad.
Neki u grupi komentarišu čekanje na način da se pitaju da li se moglo brže. Informišu se o graničnim prelazima, procjenjuju koliko će trajati čekanje uz konstataciju da će sigurno biti "gore nego zadnji put".
Pola sata poslije ista Koreanka meditira. To što se čuje žamor i brujanje motora nju, čini se, ne remeti. Koreanci, i to primjećujem, za razliku bh građana ne trče radosni za svojim busom koji se eto pomjerio 3m blize granici. Ne. Oni vjezbaju. Ruke pa noge. Smiju se.
Bosanci i Hercegovci broje: jedan manje. Jos jedan. Osam puta tako. Radost.
I to je slika naučenog i kulture iz koje dolazimo.

Živimo li sada? Šta kada se pojavi problem (zastoj na granici nije problem ali se ovdje tako percipira), kako reagujemo? Gdje smo mi kada se suočavamo s problemom? Juče? Juče je uvijek nešto bilo lakše i bolje ili povoljnije. Juče je, da skratim, poznato i prežvakano. Zato nam se sviđa.
Ili smo nekoliko sati u budućnosti kao u ovom slučaju. Krojimo projekcije za budućnost. Kojom brzinom će se odvijati prelazak preko granice? Bit će gore. Bit će bolje. Sporo. Brže. Šta god. Uvijek tamo negdje u sutra ili u dalekom jučer. Jadno sada nam doživljava traume odrastranja. Nekad se pitam kako se sjećamo svog sada kada preraste u juče. Ili je to sjećanje isto tako konstrukt svega što smo smišljali i zamišljali. Ali to nije tema ovog posta.

Na moje iznenađenje dvojica momaka (u 20tim) iz bh grupe prate šta rade Koreanci. Jedan oduševljen počinje raditi vježbe koje Koreanci rade. Vježbe ruku. To ga i zabavlja. Drugi ga gleda u onom nama znanom stilu: šta bolan radiš, praviš budalu od sebe, prestani. Neprijatno mu je što je pored ovog što vježba ruke. A ovaj se baš zabavlja.
Ako je u BiH dijagnoza - ludilo, mislim se, dajte onda budite ludi na svoj način. Na način koji vas čini sretnima. Na način da uradite ono što vas čini radosnim u datom trenutku. Sada.
Ljudi će, znate već, pričati svoje naučene priče.

Svaki trenutak je ono što od njega sami napravimo.
(Ja sam opet tip koji iz životnih okolnosti izvlači pouke i želim da se time i drugi okoriste na način da osvijeste neke dijelove sebe.)
Eh priča tu ne završava dragi moji :)

Vožnja će se pretvoriti u trosatnu umjesto jednosatnu usljed kolone koja je stvorena zbog udesa koji nas je čekao na ulasku u Mostar. A napravili su Hercegovci i Bosanci projekciju kada će biti kući i šta će sve uraditi. Čim su granicu prešli.

Možda da ne prelazimo toliko baš granice sadašnjosti? Da uživamo u putovanju. Da učimo iz okolnosti. I da prihvatimo život kao radost i blagoslov a ne tragediju čim nije po našoj zamisli. Ako vam je ova priča bila korisna, voljela bih da napišete u komentaru u kojem smislu. Šta ste vi izvukli iz nje za sebe. Originalne su percepcije jer smo svi originali :)

09.07.2019.

Želja ne mijenja ništa - Odluka mijenja sve!


Recimo da danas imate želju posaditi drvo, izvesti djevojku na večeru, otputovati na more, napisati roman, biti uspješan biznismen, savladati vještinu ronjenja, ostvariti porodicu sa petero djece, ne znam, nastavite sa željama kako vam god to odgovara lično.

Čovjek tokom života ima mnogo malih i velikih želja. Neke ostvari, neke ne. Zašto?
Reći ću vam kako ja to vidim, a voljela bih da i vi podijelite svoje viđenje sa mnom.

Sve što želim ne treba imati uporište u realnim okolnostima. Želja je uvijek veća od realnih okolnosti. Jer, smatram, da mi nemamo pojma šta je realno.
Želja ne poznaje granice osim onih koje mi odredimo. I to „realno“ mi određujemo.

Oni koji traže realne okvire i realna uporišta za ostvarenje svojih želja, često stoje u zoni komfora. Sigurnoj zoni. Tako su mi rekli da je izvedivo, pomisle. Moja želja je želja koja se uklapa u društveni okvir, sigurni su. I ja ne želim da želim druge želje, odlučni su. Ok. To je odluka. I ona mijenja sve zaista.
Možete da nikada ne poželite nešto drugačije od onog kako su vas naučili ili naviknuli ili vas ubijedili šta je „za vas moguće“. Nešto što sto posto znate da će vam okruženje reći: Koja ludost! Pa to se nikada neće ostvariti!

Imate puno pravo ubiti svoje želje. Nemate pravo kriviti druge da su ih ubili. Možda vam jesu pružili pištolj. Ali pucanj je iz vaše ruke.

Recimo da želite otputovati na more a vaša porodica radije odlazi na planinu jer ima realne razloge zašto je planina bolja opcija od mora. I vi idete na planinu. Vi – idete. Odluka. Ako sada kažete da su vam tako nametnuli drugi, a nemate 12 godina, žao mi je, odluka je vaša. To što ste prihvatili da vam drugi izaberu šta je za vas dobro, jeste odluka. „Oni su mi to nametnuli“ zove se izgovor kojim se izbjegava lična odgovornost za vlastiti izbor.

Ili, želite postati slikar. Prepušten vam je posao koji tradicionalno vodi vaš deda i otac i sad ste vi nasljednik nekog unosnog obrta. A u vama gori želja da se izrazite kistom. Niste sretni u poslu koji radite. Realno, on donosi novac. I da, realno, rekli su vam već da je biti slikar ludost.
Slikar to ti je kao biti prosjak. Još takav posao! Tradicija! I sada se našao baš ti da uništiš tradiciju i biznis koji je deda pokrenuo. Itd.

Ok. Taj biznis je dedina želja. Dedina odluka. Uživaš li u tome? Voliš li to? Je li i tvoja želja? Ako jeste, samo daj, nastavi! Ako nije, novac koji zaradiš je šamar za tvoju želju.
Jer život nije imati novac po cijenu da si nesretan. Nikada ti taj novac neće ispuniti prazninu nastalu usljed neostvarenog sna o tvom životu.
E i to je odluka. Odluka da se ne živi svoja želja ili svoj san. Sakrij se iza tradicije i svog oca i njegovog oca. Dobar su ti izgovor do časa kada se pogledaš u sebe. Tamo nema izgovora. Imaš ti koji si želio biti i ti koji si postao svojim izborima.

Želiš nešto za što te ubjeđuju da ne možeš dobiti. Npr. želiš završiti fakultet i biti uspješan menadžer. U tvojoj porodici nema fakultetski obrazovanih. U tvojoj porodici nema dovoljno novca da se školuje još jedno dijete. To su realne okolnosti.

Ali ti imaš san. Imaš želju koju vidiš, osjećaš, živiš kao da je već realizovanaTrudiš se i učiš dobro da imaš bolje ocjene za upis na fakultet. Ideš da radiš i zaradiš za svoj fakultet. Prijatelji te zovu na zabave, ti rijetko prihvataš jer ti treba novac za fakultet. Jer ti znaš da taj novac nije za fakultet već za tvoj život, tvoju budućnost, tvoju sreću.
Ti znaš svoj put. Ti znaš da će se otvoriti nove mogućnosti pred tobom. Niko te to nije učio. Jednostavno znaš. Vodi te želja i vodi te tvoja aktivnost. Dosljednost. Ustrajnost. Ne osjećaš težinu zbog svih prepreka i izazova koji su pred tobom postavljeni. Osjećaš radost da si ih prevazišao.
Svaka pređena prepreka za tebe je sreća i korak bliže cilju. To je odlučnost. I put se otvara. Novac dolazi, jer novac nikada nije prepreka želji udruženoj s odlukom.

A šta kada imaš želju i radiš sve da se ta želja ostvari, a ona se ne ostvari? Onda valja sebi postaviti nekoliko pitanja: je li ta želja dolazi iz srca? Koja je namjera iza te želje? Da li su provedene aktivnosti za ostvarenje te želje bile iskrene i jesu li na tom putu ikoga ugrozile? Šta je dobro u tome što se želja nije ostvarila? Koje dobro možeš sačuvati u onom što se ostvarilo makar u dijelu te želje? Jesi li spreman ili spremna vjerovati da iza neostvarene želje postoji drugi, ljepši plan za tebe?

Jednako kako mi ne znamo baš mnogo o „realnim okolnostima“ tako i ne znamo baš mnogo o tome gdje nas naše želje vode.
Je li mudrost osloboditi se želja? Je li to sreća? Ne znam. Do te tačke dug je put.
Vjerujem negdje da je sretan svako ko nema želja i ko prihvata s radošću svaki trenutak. Uvjerila sam se puno puta da je za mene sreća bila i u neostvarenim željama. Ma koliko da sam radila na njima. Uvjerila sam se i da se želje ostvaruju i onda kada izgleda da sve radi protiv tebe.

Zato ne bih voljela da se zavaravamo „realnošću“. Realnost je samo privid, vizura jednog čovjeka nije vizura drugog čovjeka. To što neko može, neko drugi se ne usuđuje ni sanjati. A sve je opet u domenu realnog.

Udružena želja s odlukom donosi niz aktivnosti i niz odricanja od nekih sitnih želja koje potencijalno sabotiraju tu veliku želju. Kao u primjeru da se završi fakultet što je veća želja od želje da se ide na zabave sa prijateljima.

Treba nekada biti iskren prema sebi pa priznati da nas je strah svojih želja. Strah nas je da izađemo iz poznatog. Strah nas je da nećemo uspjeti. Strah nas je da ćemo se razočarati. Zato biramo sanjati o svojim željama. Sanjati život kakav smo htjeli imati ali se nismo usudili pokušati.

Spavači će uvijek u drugima naći izgovor. Ne dirajte ih. Buđenje treba biti prirodan proces.

17.06.2019.

Magično "ali"


I riječ je kao voda. Može da te umiva, može i da te obori kao val. Može biti i slap i kap. I kap izdubi kamen ako stalno pada na isto mjesto.

U našoj kulturi se često koristi "ali" kada se upućuju riječi kritike.
Prisjetimo se djetinjstva. I osjetimo šta je to što je od rečenog ostalo u nama.

Ureže se u pamćenju ono negativno, ono što nije bilo dobro, jer ovo "ali" ima magičnu moć da pobriše prethodno pozitivno rečeno.

Mijenjajte to. "Ali" je naučeni obrazac u našoj komunikaciji. Naučimo drugačije. Naučimo bolje one mlađe posebno.

Ne zaboravimo da je kritika uvijek usmjerena na postupak, na djelo, na ponašanje, nikada na osobu.
Kada kažem: Ti si divna osoba. Šta to znači zapravo? Niko od nas nije samo divan i samo grozan ili koji već izraz da upotrijebimo kao negativnu odrednicu osobe. Osoba je uvijek spoj i splet i dobrog i manje dobrog, pozitivnog i negativnog. Zavisi šta više hranimo je li tako.

Šta je to tako divno u nekome? Pr. Meni je predivno kako ti znaš raditi sa djecom, toliko se posvetiš, toliko im daš na važnosti, tako se lijepo spustiš na nivo tih malaca da se prosto oduševim svaki put.

Eh, sada nam je jasno šta vam je divno.

Ili, On mi je odvratan.
Na šta tačno mislite da vam je odvratno? Koji postupak? Pr. Izaziva mi gađenje kada mljackaš dok jedeš i osjećam se neprijatno svaki put što drugi to čuju i gledaju prema nama.

Sada razumijemo. Postupke i ponašanja je lako mijenjati kada uputimo pravu kritiku. Kritiku koja nije usmjerena na osobu.

Da se podsjetimo koji je "sendvič" lako svarljiv: lijepe riječi, kritika, lijepe riječi ili šta želimo da neko uradi drugačije. To je prava povratna informacija. U toj informaciji izbjegnite "ali".

Pr. Osjećam se ugodno kada razgovaramo, dobijem od tebe podršku i savjet, (ali) ipak kada smo na ručku voljela bih kada bi manje mljackao dok jedeš jer mi je neprijatno što to i drugi oko nas primjete pa gledaju i to mi skreće pažnju sa našeg razgovora.

Izgovorite sa i bez "ali". Primijetite razliku.

21.05.2019.

Mrtav čovjek - pa šta


Nekako nakon jučerašnjeg pregleda sirove i surove snimke udesa u kojem je čovjek poginuo ne mogu da se otmem dojmovima i pitanjima.
Kao komunikolog savjetujem drugima da se ophodimo s poštovanjem i uvažavanjem, da izražavamo jasno i glasno svoje misli, emocije, stavove. Da koristimo "ja poruke".
Kao NLP praktičar savjetujem ljudima da se bave sobom, da tragaju za odgovorima u sebi, da se ne ljute jer ih ljutnja nagriza iznutra, da rade tehnike oslobađanja od negativnih emocija. Meditacija i molitva. Duhovnost.

I onda se dogodi nešto kao to jučer što me onako kao grom izbaci iz cipela. Zašto?
Zato što je ravnodušnost strašna. Zato što je ravnodušnost ono što ubija. Ravnodušnost je ravna linija naših otkucaja srca. Ništa. Nula. Nema nas.

Dok god u nama pulsira emocija, dok god se makar i intelektualno bavimo pitanjima šta je to normalno, nećemo pustiti ravnodušnost u život.
I onda kao komunikolog posmatram svijet medija. Posmatram čovjeka danas u svijetu medija. I plašim se. Slike nasilja i ubijanja. Govora mržnje. Frustracije neiživljenih masa. Nakupljeni bijesovi. Nečinjenja. Gluma da je sve svejedno. Potiskivanja ljutnje, bijesa. Eskalacije slobode u neslobodu. Odglumljene demokratije.

Gdje nam je kraj?
Toliko smo naviknuti na zlo i na smrt da ih i ne primjećujemo. Da nam postaje svejedno. Da se možemo i nasmijati.

Prije tri godine sam sa studentima analizirala medijski tekst o turistima koji su pronašli malog delfina na obali mora. Umjesto da ga vrate natrag, sa njim su pravili selfije. Narcisi su zaboravili da je delfin živo biće. Delfin je uginuo. Zarad selfija. Ne znam da li su se jadno osjećali ti narcisi poslije, da li su razumjeli svoj postupak i pokajali se, ali bi me radovalo da jesu. Značilo bi to da su još uvijek ljudi s moralnim vrijednostima.

Sjećate li se slike gladne djevojčice koju vreba lešinar? Foto novinar Carter je za istu dobio Pulitzerovu nagradu. I nekoliko mjeseci poslije se ubio.
Njegova slika je pojačala aktivnosti prikupljanja pomoci izgladnjelim u Sudanu. Ali je dio javnosti osudio njegov nemoralni čin u kojem je trebalo da spusti kameru i pomogne djetetu.

Može li se čovjek ishrvati sa takvom osudom? Može, ako i sam ne osjeća krivicu ili teret svog postupka. Može, ako zna da nije učinio krivo.

Vratimo se na ovaj trenutak. Snimak nesreće. Je li snimatelj učinio krivo? Može li osjećati krivicu? Treba li je osjećati? Treba li krivicu osjećati policija koja ga putem od Banja Luke do Grabovice nije uočila, zaustavila? Ili ćemo odmahnuti rukom i kazati: mir mir niko nije kriv, ava ava niko nije krava, samo eno mrtav čovjek na cesti. I igre igramo dalje.

Valja danas učiti ljude da se život živi izvan medija, izvan virtuelnosti. Valja učiti ljude da ljudi na njihovim snimcima, kao ni životinje ni biljke nisu virtuelni već stvarni sudionici ovog života.
Valja učiti ljude da samo u zajednici i razmjeni svega što jesu mogu opstati. Valjda koristiti nove medije i sve moguće medije da se osvijestimo, da se probudimo, da se humaniziramo.

Kako? Razgovarajmo više. Čitajmo književnost više. Znam, znam, nemate vremena. IZGOVORI! Ostat ćete sami i prazni. Znam da čitate naslove i lid eventualno, to vam je ono ko gdje šta kako zašto kuda i kome, zavisno šta mediji izaberu da vas omanđijaju. Vi zapravo pojma nemate najčešće šta se krije iza naslova. Vama treba senzacija. Zato će ova nesreća trajati tri dana u vašoj svijesti. Zamijenit će je nova. Krvavija i zabavnija.

Imate li prijatelje? Imate li one koji o vama razmišljaju? Imate li one koji vas vole? Imate li one o kojima vi u ovom trenutku razmišljate, koje volite?
Budite sretni i zahvalni dok god je odgovor - da. Zahvalni do beskraja!
I sad zamislite da je to vaša mrtva glava ili mrtva glava onog na koga ste maločas pomislili. Je li boli?

Dobro je dok boli. Ima nade za nas.

05.05.2019.

O tokovima novca u nama


Šta kažete, samo se novac računa? Pa hajde da računamo na malo dubljim nivoima!

Šta je vama novac? Koju vrijednost vežete za novac?
Novac je simbol razmjene i simbol privrednog zdravlja svake zemlje, kaže Napoleon Hil, i poredi ga sa krvotokom. Što hoće reći da mora da kruži.
Tamo gdje su vam zastoji u tijelu i neki ugrušci, nije dobro, je l tako.

Duhoviti kakvi jesmo, reći će neki: Nema mi šta kružiti. Nasmijat ćemo se i reći: Nešto ipak kruži, čim ste tu. Živahni duhom.

Iznenadite sebe

Percepcija novca je važna, ono uvjerenje koje imamo o novcu. Zato i jeste pitanje: koju vrijednost vežete za novac?
Idemo dalje. (Odgovorite sebi na ova pitanja, možda se iznenadite)
Smatrate li da imate dovoljno novca? Živite li u strahu od nemanja novca?
Koliko procjenjujete da vrijedi to što radite? Ili to što znate da radite?
Koje su vaše sposobnosti, znanja i vještine na koje ste ponosni? Koliko one vrijede? Šta one novo mogu da proizvedu?

Kakvo je vaše uvjerenje o novcu: je li za vas novac izvor svakog zla? Ili je sredstvo koje vam omogućava da činite i dobro (sebi i drugima)? Možda da uživate u životu?
Mislite li da novac onemogućava duhovni rast?

Kakav je vaš stav prema novcu: Novac mi ne treba. Novac mi ništa ne znači. Samo želim steći što više novca. Uvijek mi treba novca. Novac mi je jedini važan u životu.

Sada pogledajte šta je tu u koliziji jedno s drugim. Šta od vaših odgovora „minira“ mogućnost da zarađujete više.

Primjer: novac je prljav i onečišćuje duh, a sebe smatrate duhovnom osobom, dovest će do toga da vam novac izmiče i da ga nikada nemate dovoljno.

Primjer drugi: moram štediti za crne dane, silno želim obezbjediti materijalno bogatstvo, dovode do toga da sakupljate novac, škrtarite i dobijate onaj zastoj u krvotoku. Sami sebe sabotirate jer očekujete crne dane. Očekujete vrijeme bez novca. I još gore – srce vam postaje tvrdo i ruka se povlači kada treba dati drugome.

Mislite li da nemate dovoljno da podijelite sa drugima? Je li vas je strah podijeliti jer nećete imati dovoljno za sebe?

Ponavljate li često: kriminalci samo imaju novac, obogatio se na račun radnika, ovdje narod samo životari, nema posla i ljudi odlaze, itd itd.

Misao je energija u pokretu

Dok god živimo s uvjerenjem da je novac prljav i nedostojan nas, ne možemo očekivati da ćemo imati dovoljno novca. Mi ga zapravo ne želimo. Zašto? Pa zato što „nisam lopov, ni kriminalac“ da imam novca, a trenutno „ne mogu do papira za inostranstvo da se tamo obogatim“, i tome slično.

Poznajete li ljude koji su se obogatili zahvaljujući predanom radu, razvoju ideje, poduzetništvu?
Ako ih još uvijek ne poznajete, to je zato što vaš način razmišljanja privlači one koji razmišljaju na isti način i ne vide drugu perspektivu.
Promijenite način na koji sagledavate stvarnost i tada će se i vaše okruženje promijeniti.

Volite li svoj posao? Osjećate li radost kada idete da radite? Jeste li sami birali svoje zanimanje u životu?
Ili se žalite kako vam je na poslu naporno, kako jedva izdržavate, kako ste malo plaćeni? Jeste li razgovarali sa šefom o tome? Jeste li tražili povišicu? Jeste li tražili drugog poslodavca?

Misao je akcija a vi niste drvo da se ukopate u jedno isto okruženje.
Stalno žaljenje a nečinjenje ničega konkretnog da promijenite svoje stanje proizvest će reakciju vašeg šefa. „Nisam dovoljno plaćen“ znači ne vrijedim dovoljno. Zašto bi vas šef platio više od onog koliko mislite da vrijedite? Ustvari, zašto vam ne bi dao otkaz jer takvih kao što ste vi ima na svakom ćošku.
Čovjek koji je svjestan svoje vrijednosti, u stanju je proizvesti novu vrijednost, a takvog ne otpuštate i takav se ne plaši tražiti više za sebe. Jer zna da vrijedi i može više, ne samo sebi (škrtost i sebičnost su zastoji u krvotoku) već i onom za koga radi ako već ne radi za sebe.

Promjena perspekive na primjeru

Hoće li biti para za to? – pitanje je koje mi je upućeno neki dan povodom jednog projekta kojeg smo zamislili da se realizira.
Hoćete li znati uzeti pare za to? – odgovorila sam i potpuno promijenila pogled na cijelu priču.
U pravu ste. Imam kolegice koje znaju uzeti novac i tamo gdje se čini da nema teorijske šanse da ga dobiju. Jednostavno znaju napisati šta treba i tražiti tačno ono gdje drugi mogu da ih podrže. – bio je odgovor.

26.04.2019.

Smatrate li se bogatim


Bogatstvo je pojam koji stvara različite asocijacije: porodica, kuća, novac, avion, izlet na Mars, partner, zdravlje, slobodno vrijeme itd.
Obično biramo da nam je bogatstvo ono što nemamo. Prezaposlen čovjek koji radi i vikendom ili ima svoj biznis u kojeg maksimalno ulaže vrijeme, može pomisliti da je bogat onaj ko ima slobodno vrijeme za odmor ili neke opuštajuće sadržaje u svom životu.
Neko ko žudi za porodicom, smatrat će da je bogat onaj koji je ima. Osoba koja smatra da nedovoljno zarađuje smatrat će da je bogat onaj koji zarađuje više.

U osnovi je osjećaj nemanja nečega. Misliti o odsustvu bogatstva znači fokusirati se na ona mjesta gdje se smatramo siromašnima. I zapravo često dok razmišljamo o bogatstvu mi stvaramo u svijesti slike svega onoga što nemamo, a što želimo. Ponekad se čini da što više želimo, to više nemamo. Zašto?

Želja sama nije dovoljna da bismo nešto imali. Nju treba da prati rad na onome što želimo i uvjerenje da je upravo to ono što hoćemo postići, zaslužujemo da postignemo, osjećamo da tome idemo u susret.

Željeti, a imati osjećaj da nam se to neće nikada dogoditi ili se pitati što se događa drugima a meni ne, opet znači svojim mislima, emocijama, energijom, onemogućavati da prema nama teče ono što hoćemo.

S druge strane, uvjerenja poput onih: ja nemam sreće, ja sam peh, ja privlačim samo nešto naopako, mene je neko prokleo i tome slična, također šalju svoju poruku Univerzumu.
Biti uvjeren da nemam sreće znači privlačiti nesreće, prizivati ih samim tim što ih očekujemo na svojim vratima. Bog zaista čuje želje našeg srca i odgovara na poruke naše svijesti.

Ponekad nam je nešto uskraćeno jer je to za nas korisnije, jer ćemo dobiti na drugom mjestu nešto bolje. Jedna se vrata zatvore druga otvore. Čovjek zapravo ne ostaje uskraćen za neku drugu mogućnost i priliku. Ali ih često ne vidi.

Zavist također ne pomaže. Kada god negativno razmišljamo o uspjehu drugog mi podsvjesno sabotiramo sebe i ne možemo napredovati. Bogatstvo nije rezervisano samo za neke ljude.

Koliko se aktivno bavite svojim željama, planovima i ciljevima? Koliko često vizuelizirate svoj uspjeh? Povezujete li se sa onima koji razmišljaju negativno ili pozitivno? Koliko ulažete sebe u svoj rast? Koliko sami bogatite sebe?

Svako ima pravo da bude bogat, da bude uspješan i sretan. Šta je to što vama predstavlja bogatstvo, uspjeh i sreću? Vama! Ne ljudima oko vas.

Bogatstvo ima jednu važnu polaznu tačku koja se zove – zahvalnost. Zahvalnost na svemu onom što nam je dato.

Na čemu ste zahvalni u svom životu? Šta je to što posjedujete u sebi kao trajnu vrijednost koja obogaćuje vaš život? Šta je to što ste postigli a da ste time zadovoljni? Na kojim i zatvorenim vratima ste zahvalni? Čime vas je to obogatilo?

To su neka od korisnih pitanja koja pomažu da osvjestimo kako razmišljamo o bogatstvu i šta za nas jeste bogatstvo, zašto nešto nemamo a želimo to.

Fokusiranjem na ono što imamo, iskrenom zahvalnošću na onom što nam je dato, čovjek može da raste i bogati se.

Za one koji samo novac broje u bogatstvo, ići će naredna objava.

13.04.2019.

Savremeni usamljenici i babe s windowsa


„Mi više ne razgovaramo. Svako gleda u svoj telefon. Facebook, Instagram... šta god. Stojimo jedni pored drugih sami. Osjećam se tako usamljeno pored svojih kolega i kolegica.“ Riječi su jedne studentice.
„Nekako vidim gdje su, šta rade, kako su (po slikama na Facebook-u). Vidim da su sretni i da im je lijepo. I u tome svemu kao da smo se ispričali. Nemam nekad potrebu da ih kontaktiram. Ponekad se pitam ima li išta što bih ih pitao a da već ne znam. Onda nekom od njih pošaljem poruku i bude mi drago. I drugoj strani bude drago. Ispričamo se.“ Riječi su jednog čovjeka o njegovoj rodbini.
„Ne osjećam potrebu da odem da im čestitam. Oni su na Facebook-u stavili info i slike da su se vjenčali. Ja o tome nisam ništa znala. Drago mi je. Čestitala sam im. Na Facebook-u. Ne osjećam čak ni obavezu da im lično čestitam jer me nisu ni o čemu lično obavjestili. Mreža je postala važnija od naših odnosa. Ako njima tako odgovara, ok. Neka tako i bude.“ Riječi su jedne žene o rodbinskim odnosima.

I pitamo se gdje nestaje naš osjećaj za druge. Na istom mjestu gdje se i sami gubimo. Na istom mjestu gdje prestajemo mi i počinju naše maske, gdje počinju filtrirane slike i cenzurisane informacije. Mi smo na svojim društvenim mrežama i ličnim profilima urednici, novinari i prezenteri. Sve uloge igramo. Dok se ne umorimo od te savršene dosade i savršenog života.

Neke čak plaši tolika sreća. Upoređuju se s njom. Pitaju se jesu li i sami toliko sretni. Imaju li sve to što je potrebno za sreću. Pri tome zaboravljaju šta je to što njih čini sretnima. Zaboravljamo da je jedino važno zagledati se u sebe i pitati se: A šta me čini sretnom ono zaprave. Bez filtera i laži.

Kada saznaš, idi tome u susret. Usput daji to što te čini sretnom ili sretnim. Život množi ono što dajemo.

Ne vrijedi samo biti posmatrač s virtuelnog prozora. Liči to na one babe iz komšiluka koje su iz svoje dokolice s prozora virile s kim i kako prolaziš, nosiš li šta u kesi pa bi se nadvirivale dovijajući se šta bi to moglo biti.

Imamo mogućnost besplatnih mreža putem kojih možemo komunicirati. Jer čovjek nije stvoren da bi bio usamljeno ostrvo. Društveno biće nije teorijska izmišljotina.
Savremena tehnologija je pomogla da premostimo prostor i vrijeme. Sada možemo i video poziv uspostaviti s nekim koga volimo a živi stotinama kilometara daleko.
Kako to da smo dozvolili da prostor i vrijeme postanu ozbiljno velike gromade između nas?

Kako to da smo se brzo dogovarali gdje i kada da se vidimo i poštovali to vrijeme i koristili ga maksimalno posvećeni jedni drugima, dok nismo imali moblinih telefona?
Kako to da smo se ko mahniti radovali svakom napisanom slovu kada bismo dobili pismo? I pazili da ga napišemo uredno i „pismeno“. Danas mail ne znamo poslati.

Obezvrijedili smo odnose jer su nam i tehnologije omogućile da smo lako dostupni i da su nam drugi lako dostupni. To i dalje ne znači da smo se upoznali ili da se znamo. Još manje da se osjećamo.

Zaboravljamo da je tehnologija na službi nama, a ne obrnuto. Zaboravljamo da je jedino važno slušati srcem i da život otkucava vrijeme u kojem smo sve više roboti, a sve manje bića.

Pred nama se smjenjuju slike i događaji. Kroz nas prolaze riječi. Više ničega nismo svjesni. Više ništa ne osjećamo. Zaboravljamo komunicirati. Skraćujemo stranice. Pasuse. Kratimo i riječi.

Kratimo sebe sebi i drugima. Jer nama se kao žuri. Uhvatiti sreću. Viriti s windowsa. Postajemo sve više cool. Doslovno – hladni.

Onda se čudimo kuda ovaj svijet ide. Ide tamo gdje smo i sami odlučili koračati. Jer svako od nas se računa. Komunicirajmo. Riječ je magija koja razbuđuje srca i grije dušu.

05.04.2019.

A šta ako partner ne postupi kako ste tražili?


Jeste li isprobali komunikacijski obrazac o kojem sam pisala u prethodnom postu (Kako razgovarati o svojim željama u partnerskom odnosu)? Radi li? Da, može se dogoditi da ne radi. I zato postoji rješenje.

Intimni odnosi i poslovni odnosi zahtijevaju konkretniju komunikaciju. Precizniju. Tako ćemo izbjeći nesporazume i ono tipično razumijevanje poruke na ličnoj ravni. Kada pomislimo "ima nešto protiv mene kada mi tako govori" ili "ona to meni namjerno" i sl.

Imali smo primjer u prethodnom postu kako da iskažemo svoje mišljenje i emocije u vezi sa nekim postupkom partnera (to je onaj dio u tri stavke).

Tražili ste od partnera/ice da se ponaša na određeni način i ništa. Sve po starom. Da. Svako od nas ima pravo izbora šta da uradi i kako. I nismo u poziciji da bilo kome možemo nešto nametati.
U tom slučaju ponovite isti postupak i dodajte stavku broj 4.

4. Ukoliko to ne možeš, ja ću ...

Ne, nemojte prijetiti, nemojte vikati, samo mirnim tonom iskažite šta je to što ćete uraditi da biste se vi osjećali bolje u tom kontekstu (situaciji). I to je sve.

Jednako kako vaš partner/ica ima pravo izbora, imate i vi.

Ukoliko ipak nastavite po starom obrascu, radije ne okrivljujte partnera ili sudbinu već prihvatite odgovornost za ono što birate.

Teško je, jer treba prvo zavoljeti sebe da bi se bilo dobro prema sebi. To ne znači da je nemoguće, samo se treba svakodnevno vježbati. A to podrazumijeva i imati vrijeme za sebe.

Ukoliko mi ne možeš pomoći, ja ću se organizovati tako da mi ostane više vremena za sebe i to može značiti da će neki poslovi kući sačekati.

I to je ok, zar ne?

I da, zaboravih, ostanite dosljedni. Djelima. Sretno.

27.03.2019.

Kako razgovarati o svojim željama u partnerskom odnosu?


Kako razgovaraju dvoje zaljubljenih ljudi? Kakav im je govor tijela? Visina tona? Boja glasa?
Kako razgovaraju dvoje u svađi? Tijelo, ton, glas? Stvorite samo te dvije slike i jasno je koje su dvije strane komunikacije u odnosu.

Kada dvoje ljudi stupi u partnerski odnos, oni sa sobom nose svoje snove, želje, nadanja, maštanja, očekivanja. Ako o svemu tome komuniciramo prije i tokom odnosa, dobro jeste. Tada znamo koliko i kako partner može odgovoriti na naše želje. Ako nismo, saznat ćemo usput koračajući kroz zajednički život. Možda nam se svidi a možda i ne.

Očekivanja su ono što ruinira odnose. Imamo očekivanja na koja partner ne umije ili ne želi odgovoriti. Ne prihvatamo tu činjenicu. Usput se ego napuše toliko da mora da ispuca svu prazninu koju osjeća jer nije dobio željeno. Zaboravimo na trenutak zašto smo stupili u odnos i zašto volimo osobu s kojom dijelimo život. Ego zamrači srce.

Tada govorimo u afektu, govorimo teške riječi, možda biramo šutnju kao znak protesta, govorimo kratko i odsječeno, okrećemo tijelo od partnera dok govorimo stavljajući do znanja da odbijamo kontakt, koristimo se ucjenama, manipulacijama, „nabijamo na nos“ sve što smo u pameti sačuvali baš za takve situacije i td.

Ja sam tebi, a ti nisi meni ...

Ti si uvijek ...

Nikada nisi ...

Odvratno je ...

Mrzim ...

Dovršite rečenice sa svime što ste govorili ili govorite jedni drugima.
Sada se zapitajte: jesam li ja to činio/la zbog očekivanja da mi vratiš ili zato što te volim i što tako to želim? Ako je s očekivanjem, to je iz ega. To je iz kalkulacije ili interesa. Ako je zato što te volim i želim tako, onda je iz srca.
Osude nikada ne dolaze iz srca.

Jeste li iskomunicirali to što želite od partnera ili ste očekivali da će čitati vaše migove oka ili gledati u magičnu kuglu? Ako ste iskomunicirali, pitajte se kako ste iskomunicirali.

Kako - podrazumijeva da li ste jasno kazali šta želite ili ste se koristili manipulacijama ili ste govorili jedno a tijelom pokazivali drugo. Važno je da znamo da ljudska bića više vjeruju tijelu ili neverbalnoj komunikaciji prosto zato što je jezik kao sistem komuniciranja vrlo složen i višeznačenjski.

Kada izgovorite rečenicu: Da, vjerujem ti. I dodate ironiju ili hladnoću u glasu. Pridodate prekrižene ruke i tijelo okrenuto u stranu tako da bočna strana vašeg tijela „gleda“ u tijelo partnera, uz to okrenete glavu u suprotnu stranu ili dok izgovarate rečenicu spuštate pogled sa parterovih očiju na njegove noge. Dosta. Vjerujemo da partneru na vjerujete a vjeruje vam i partner.

Umjesto ovakve „nekongruentne“ poruke u kojoj ne postoji komunikacija između vaših riječi i govora tijela, bilo bi mnogo korisnije za vaš odnos iskazati ono što stvarno osjećate pri tome vodeći računa da ne osuđujete partnera.

Tada se ni vaše tijelo neće „buniti“ i pokazat ćete veću otvorenost na način da ćete biti usmjereniji ka partneru, otvorenijih ruku, staloženijeg glasa, možda ćete se i potresti emotivno jer govorite o svojim emocijama, ali je sigurno put ka boljem razumijevanju između vas.
Tada će vas i partner vidjeti u pravom svjetlu i lakše razumjeti vaše potrebe.

Tu ulazimo u dio asertivne ili nenasilne komunikacije. Kako iskazati svoje nemire?

1. Recite partneru šta volite kod njega/nje

2. Ukažite na ono što vam ne odgovara i obrazložite kako se osjećate u vezi s tim.

3. Zatražite kako da se ponaša u buduće.

Umjesto: Odvratno je kada se toliko izležavaš a ja crkoh od posla.
Kažite: Meni je super kako ti uspijevaš izdvojiti vrijeme da se odmaraš. Voljela bih da mi pomogneš da brže završim neke poslove kući jer se osjećam premoreno.
Tada bismo mogli odmarati i uživati u tom vremenu zajedno.

Na ovaj način ste iskazali kako se vi osjećate, a niste osuđivali partnera zbog svog premora.
To što ne nalazite vrijeme za sebe i odmor zapitajte se – čija je zasluga? Jeste li sebi prioritet? Da li je partner taj od koga možete naučiti kako da koristite vrijeme i za sebe?

Ako predugo čekate da artikulišete svoje emocije, vaše srce će se utišati pod energijom nakupljenih frustracija i neispunjenih želja i očekivanja ega. Tada urlamo i govorimo u afektu. Tada riječi pogađaju partnera i rane koje zadate mogu zarasti ali ste ostavili trajne ožiljke.
Riječ koju ste izgovorili ne možete vratiti nazad.

Čini mi se da smo na kulturu ega previše naviknuti i da je baš zato potrebno što češće vježbati kulturu srca. Iz te kulture nastaje magija, rađa se svjetlo, dolazi lakoća.

13.03.2019.

Komunikacijom o sebi i drugima


Slika o sebi gradi se godinama, a temelj joj se postavlja u ranom djetinjstvu.
Drugi koji pomažu izgradnju slike o sebi jesu nama najbliže osobe, roditelji, braća i sestre, prijatelji, učitelji, itd.

Samopoštovanje je percepcija nas u smislu vrijednosti koje posjedujemo. Njega čine naša uvjerenja o tome koliko vrijedimo i šta sve zaslužujemo, plus naša sposobnost da donosimo odluke, suočavamo se sa životnim izazovima sa odlučnošću ili samopouzdanjem.

Kao djeca mi ćemo sebe vidjeti onako kako nas vide ti bliski Drugi. Viđenje sebe proizilazi i iz načina na koji se sa nama komuniciralo tokom ranog djetinjstva.
Istovremeno, i mi ćemo odnosom prema drugima utjecati na njihovu percepciju sebe.

Odnos podrazumijeva razmjenu. I samo značenje pojma komunikacija je „činiti nešto zajedničkim“. Odnos nije samo odnos prema drugima, već i odnos prema samima sebi. Prema tome, i komunikacija nije samo komunikacija sa drugima, već i komunikacija sa sobom.

Ne bez razloga, najmanji procenat u razumijevanju rečenog odlazi na riječi (8%), zatim na ton (37%) i neverbalnu komunikaciju (55%). Zašto? Zato što smo često majstori manipulacije riječima, ali ton i naše geste ili izrazi lica neće zavarati.

Razmislite samo na koje sve načine odgovorimo ili čujemo odgovor na pitanje: Kako si?
Dobro, i oboren pogled i melanholija u glasu. Dobro, i skretanje pogleda i osmijeh u kojem se smiju usne ali ne i oči („ogledalo duše“). Dobro, i odmahivanje rukom i glasan ton kako bi se rastjeralo sve ono što iza tog dobro nije dobro. Itd. Itd. I je l da, niste povjerovali tom Dobro? Povjerovali ste svemu što je pratilo tu riječ.

I zapravo je ljepota ljudske komunikacije u mogućnostima stvaranja više značenja bilo kombinovanjem riječi ili kombinovanjem riječi i načina na koji su one iskazane. I iskreno, tu je i najveći zajeb.
Prvo nas zeznu, zablokiraju ili „ubiju u pojam“ (odlična konstrukcija) roditelji. Ponekad iz ljubavi, a ljubav ima raznih oblika i veličina, počesto iz straha koji prodire iz drugih dubljih slojeva koji često s rođenom djecom nemaju nikakve veze, ali imaju s onom djecom koja su roditelji bili i koja nesvjesno ili svjesno često vladaju njihovim ponašanjima.

„Ne penji se! Past ćeš!“ Koliko puta čujete roditelje da to govore djeci u parkovima? Možda i vi govorite svojima. „Jesi smotan!“ Zapeo mu je kamen pa je pao. „Možeš li bar nekad nešto uraditi dobro.“ „Nikad ništa od tebe neće biti.“ „Kako onaj mali može dobiti pet, a ti ne možeš?!“ „Ma šta se žališ, ništa ti nije.“ „Hajde bogati, proći će.“ I nastavite niz.

Nema rasta bez izazova, onog unutrašnjeg rasta. Trebalo bi, znači, izazove prihvatati sa radošću, ne tugom.
Na Zapadu su uveli pravilo da mladi ljudi koji pokreću svoje biznise na web stranicu stave podatak koliko puta su pokretali nešto i nisu uspjeli, do momenta kada su uspjeli. „Penji se. Razmišljaj ili gledaj kuda staješ.“ Ako i padneš, ustani i nastavi dalje.
Jedna majka mi je na radionici na kojoj sam govorila o sličnoj temi rekla: Ali šta ću ako mi dijete stvarno padne! Upitala sam: Jeste li vi padali? Jesam, rekla je. I ja sam, rekla sam, a evo nas. Naučite dijete da ustaje i da se kreće dalje. To se zove vjerovanje i podsticanje djeteta da uspije.

Kritiziranje pred drugima, poređenje sa drugima, verbalno ponižavanje, ignorisanje emotivnog stanja djeteta ili fizičkih bolova, sve su to putevi ka razvoju negativnog samopoštovanja i o svakom bi se moglo mnogo toga govoriti.

Ono što se često čuje u našem okruženju je i: „Ja ti život dadoh a ti ništa.“ „Ja živim za tebe.“ „Ja te hranim i bit će kako ja kažem!“ Je li roditeljima teško prihvatiti da nisu bogovi već roditelji. Dajte djeci priliku da donose odluke. I te male odluke pomoći će da savjesnije donose neke ozbiljnije odluke u svom životu. Ali i da uopšte donose odluke.

Kada kažete da živite za djecu, šta to tačno za vas znači? Šta to sve uključuje? Čega vas je zapravo strah? Šta mislite da time činite djeci?
Previše smo u nesvjesti i sebi nepoznati, i iz vlastitog mraka ranjavamo, često i ne želeći, te male svjetove oko nas a koji nam, tvrdimo, znače sve.

Vi koji čitate ovo, a odavno već niste djeca, opraštajte svima čije ste riječi, ponašanja, odnose, doživljavali bolnima.
Opraštanjem se raste.

Kao kad biljka ispod one gomile zemlje hoće van. Zemlja je teška, ali je biljka jača jer je i njena svrha u ovom odnosu jača. Nije svrha živjeti u mraku svog bića, optužujući i neopraštajući. Biljka treba zemlju za svoj rast. Učimo iz tog odnosa.
Izađite iz sebe, prerastite neke ljude i odnose. Zahvalite im na iskustvu, na svemu tome što vas je snažilo. Zahvalite toj zemlji zbog koje ste sve što jeste danas.

I cvjetajte svojim bojama.


Stariji postovi

<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2755

Powered by Blogger.ba